Autizam i intima PJ Harvey odavna je poznata kao moćno oruđe za nazivnik – umjetnost. Već nekoliko posljednjih albuma školski predstavlja nezainteresiranost za bilo kakav komercijalni segment svog rada. Te je krugove zatvarala još krajem prošlog stoljeća. Gotovo u istovjetnim segmentima u kojima je Bjork razvalila sve moguće konstrukcije pop forme, PJ Harvey uz pomoć stalnih suradnika Johna Parisha i producenta Flooda naslovnom pjesmom svog novog albuma nudi nešto doista vrlo tiho. Nešto crno bijelo spotovsko. Nešto tugaljivo na Thom Yorke način. Nešto što će tek minimalističkim animacijama dobiti na osjećaju opraštanja kao što naslov sugerira. Pjesme umiranja. Pjesme koje će razumijevati i Lou Reedova i Nick Caveova publika.
U novoj stvari Polly Jean je djevojka od komadića, izrezana i iskasapljena do spomenutog autističnog spektra ne bi li njen pjev shvatili konačno bolnim kakvim se doima na prvo, drugo, sedamnaesto slušanje u loopu. Ovo je glazba koja ne pripada ni vremenu ni prostoru u kojem živimo. Animirani crno bijeli video spot u kolažnoj montažnoj tehnici Cristóbala Leóna & Joaquína Cociñaa ispao je savršenom vizualnom podlogom prilično naprasnom kraju stvari. Kao što je posljednji Bowiev “Blackstar” bio metaforički labuđi pjev i oda jednom umiranju, tako i PJ Harvey nedvosmisleno naslovom daje sundtrack opraštanja. Nije to glazba za svakoga. Ni svaku priliku. Hvala joj.
7/10