Još od vremena “Tremola” i onog superhita u kojem se ljube na tramvaju i grizu se usne i stoje si na prstima, isplatila se ustrajnost, izdržljivost i žilavost u nastojanju Vatre da od svojih načelnih EKV alter korijenja prebace u mood rock and roll mainstreama. Zasad u prijevodu posljednje bendovske faze to se čita kao istaknuto nostalgično melankolični stihovi i razvoj vokalnih melodija, vjerno praćeni 80.-s synth akordima, pulsirajućom, a nenametljivom ritam sekcijom i poprilično u drugi plan definiranim gitarama.
Kao što je bilo više nego efektno oblikovano u prethodnom singlu “Javi se kad stigneš” ili ranijim stvarima s posljednjeg studijskog albuma, tako i zajedno sami pecaju na osjećaje sumnje i podvojenosti u dvoje s kojima se bar u ovo vrijeme mnogi parovi pred vratima četrdesetih ili pedesetih mogu lako poistovjetiti. Ni po čemu ni posljednja stvar ne odstupa od definicije win win formule koja po napipanom bilu publike bude ono što se od njih očekuje ne bi li ostali miljenici najslušanijih radio postaja kad zatreba ponuditi liniju gorke romantike i ljubavi s okusom sumnje. Jednom kad je nađena zlatna žila po kojoj mijenjaju ono što su Prljavci i Parni Valjak predstavljali desetljećima, a nikad ne spuštajući kriterije po kojima bi se sagnuli i potegli u područje Letećeg odreda i slične frazaste i stereotipne ponude, na užas svih alternativaca tuzemne estradne prćije, Vatra prilično efektno zadržava svoju poziciju.
Operacija uspjela
U spotovskom dijelu već posljednjih nekoliko ekranizacija sljubljeni su s odgovarajućom estetikom i vizualnim definiranjem ušminkanih foto kadrova riječkog snimatelja Filipa Gržinčića. I premda funckionalno popunjavaju prostor i dodaju pjesmi nešto više od lyric video momenta podosta njih nema dramaturšku svrhu već su listanje kadrova koje definiraju nekadašnje foto album preglede. Slow motion uvijek dobro izgleda, ne smeta, nit prodaje, štono bi marketingaši rekli, svrha ispunjena, operacija uspjela.
7/10