Kad od Zorana Predina dobiješ zahtjev za tekstom o Lačnom Franzu povodom njegova konačnog umirovljenja i odlaska u bolji spokoj, ne prošlost, simboličnog prvog prvog neprijestupne godine, gotovo da se radi o ponudi, točnije narudžbi, koja se ne odbija. Kao kad Al Pacino u Coppolinom “Kumu” kao Michael, velikog Vita Corleonea sin, makes an offer you will not be able to refuse.
Iako će ga zbog slovenskog vokalnog korijena zaobilaziti stardom i rock and roll hall of fame ex Juge, Lačni je Franz bio i ostao simbolom ocrtavanja urbane svakodnevice s ciničnih distanci nimalo hladnih sjevernjaka.
Gladnog Joea će preimenovati u Mariboru bližeg Franza. Razbacivanje pop kulturnim referencama od njihova starta s kraja sedamdesetih u saveznoj republici Sloveniji, jastuku bivše države, tražilo bi ih po rubovima punka i novog vala. Kao naprednog i urbanog odgovora otvaranju socijalističkih mladeži Zapadu, načitani i reakcionarni, referirali su se na kultnu Hellerovu “Kvaku 22”. Odatle se moglo prvenstveno noirom i autoironijom kao odgovorom na društveno okruženje koje ih zatiče mlade i pune adrenalina.
Sjevernjaci, nužno geografski najbliže Zapadu, istovremeno jednako pripadni balkanskom poluotoku da bi ih se Čorba, Dugme, Prljavci i Valjak, Đole i Arsen morali dodirivati i ticati. Na scenu će stupati kao suvremenici Laibacha i prvi krvoslijednici Pankrta i Buldožera, osobito potonjih, obzirom da će im Boris Bele sloviti kao producent debitantskog albuma “Ikebana”. Djela koje će definirati njihovu poziciju na glazbenoj mapi bivše Juge, upravo negdje na križaljkama svih spomenutih utjecaja, između Predinove lirike i skladanja, Rimeleovih gitara i aranžmanskog priključenja ostatka prvotne postave.
Istovremeno grubi i profinjeni
Lačni Franz su bili poput Godardovih sinova, istovremeno grubi i profinjeni skladajući glazbu koja je funkcionirala prilično filmski, bez obzira bila ikad korištena kao dio soundtracka nekih generacijskih buntovnih komada. S debi albuma u vječnost su osim amblematske odaslali “Praslovan”. Jednu od onih pjesama koje nadžive autore i izvođače, preotmu se kontroli i ostanu amblemom vremena prkoseći svim drugim testovima vremena. Istim će žarom svakim narednim albumom izdvajati komade za neke buduće the best offove, pjesme kojima su opisivali i davali zvuk urbanog slovensko jugoslavenskog odmaka i zajebancije s distance.
S “Adijo pameti” uz istoimenu ne možete zaboraviti “Kaj bi mi brez nas”, s trećeg i komercijalno i medijski najuspješnijeg “Ni mi dihat za ovratnik” istoimena je nadopunjavala storytelling komad “Prvi maj”, sve dok “Na svoji strani” nisu poljupcima crtali usnice, a na “Zadnjoj večeri” predstavljali “Ambasadore užitka”.
Iako su ih kolege i mediji od starta pečatirali alternativnim rockom, nije bilo puno alternative u tim zvukovima, dapače, potpuno su odgovarali ideji mainstreamaškog MOR benda dovoljno bliskog sredini i pomirenju između Čorbe, Buldožera i Valjka.
Okosnica Franzove gladi bila je glad za sjajnom lirikom i ugodnom bendu koji nikad nije upao u zamku silovanja od strane frontmena niti dolazio u napast stavljati svoju ulogu primus inter paresa ispred benda. Kad se potreba benda počela smanjivati Predin je startao paralelnu solo karijeru, a svoju će hiperaktivnost pozicionirati u nekoliko smjerova i izvođačkih solo mogućnosti.
Glad za kvalitetnim pjesmama je uvijek bila postojana
Za potrebe klasičnih biografija trebalo se podijeliti njihov period aktivnosti na dva do tri razdoblja aktivizma, onog u 20. stoljeću i onog s dječjim vrtićem i novom postavom za novi milenij. Pritom se nije silovalo bolje prošlosti već pošteno odrađivala potreba za novim. Sjajno se autoreferirajući na (bolju) prošlost “Ladja norcev”, “Svako dobro” i “Nova nebesa” nalaze novi stari Lačni Franz u vremenskom prijeporu između zvuka osamdesetih i produkcije za neke nove stare klince. A kako je Predinovo pogonsko gorivo ovisno isključivo samo o biologiji i utakmicama između ratia i srca, tek će krajem 2022. tj. startom 2023. odlučiti podvući crtu iza nikad do kraja dovoljno osvijetljene glazbene persone u kontekstu jugoslavenskog i postjugoslavenskog mainstream rock and rolla.
Vjerojatno dugujući dijagnozi nikad podcjenjivanja masovnog neukusa, glazba i lirika Lačnog Franza je naprosto tražila malo više od srednje škole. Tone šarma koje će prisvajati kod dama nisu najbolje sjedale kod njihovih pratitelja, ali Lačni Franz zapravo nikad nije mario za masovnu recepciju dokle god je glad za kvalitetnim pjesmama bila namirena.
Najmanje se moraju brinuti za svoje karijerne pečate
I kad za koju dekadu povjesničari odluče rekapitulirati diskografske vrhunce glazbe prostora ex Yu, Lačni Franz su jedni od onih koji najmanje moraju brigati za svoje karijerne pečate. Imalo se, ima se, imat će se s čim stati pred mase pjevajući “Kdo je tebe, praslovan plavati učil, Da si preplaval tisto rusko reko, In se v mojih genih naselil?”. Rijetko je kada netko tako precizno kao što su Idoli s “Maljčicima”, Bora Čorba s “Na Zapadu ništa novo”, a Franz s “Praslovan” zagrebali sve socijalističke površine i definirali zvukom vrijeme i prostor u kojem se preživljavalo manje cinično nego se danas živi.
Franz je sit i umoran i svjestan je toga. Umjesto bičevanja mrtvih konja i nastavljanja trgovanja pjesmama pod inkarnacijama a la Zoran Predin & Lačni Franz, odupirući se taštinskim i egoističnim, najmanje punkerskim potezima, otkad je pokleknuća Iggya Popa i njegovih The Stoogesa, Jure Stublića i Filma, Gorana Bareta i Majki i sličnih vječnih legendi rock and rolla s globalne ili balkanske scene, vrijeme je za pozdrav i naklon.
Au revoir susjed, odmori, bilo je časno slušati prolaske vremena na sjevernijem Balkanu s tobom.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot