Ljubljana, 2008
Za nekoliko trenutaka srest ću englesku kraljicu Elizabetu II.
Sigurno će mi se obratiti jer imam ispod lijevog oka krasnu modricu koju mi je jučer na košarci svojim laktom nacrtao Pučko.
I što da odgovorim kraljici, ako me pita otkud mi modrica?
Istinu, da me Pučko nabio na lakat?
Ne. Prebanalno.
Da me udarila žena jer sam pri pripremanju stola postavio salvetu desno ispod noža, umjesto lijevo ispod vilice?
Dosadno.
Da sam se sâm namjerno udario da privučem pozornost engleske kraljice?
Nije loše.
Na dnu dvorane Hotela Union u Ljubljani otvorila su se vrata i kraljica je sa svojom pratnjom utišala glasno brbljanje koje je odjekivalo po dvorani.
Tišina se polako pretvarala u prigušeni šapat i pozvane je uhvatilo uznemireno očekivanje.
Takav trenutak čovjek doživi samo jednom u životu.
Onda su nas organizatori razdijelili u dva reda.
Elizabetu su usmjerili prema desnom redu gostiju, a ja sam naravno stajao u lijevom.
Znao sam, znao sam. To se može dogoditi samo meni.
To je moja kisela sudbina.
Stavili su me u pogrešan red.
Nas će pozdraviti njezin gospodin suprug, a sretnike četiri metra dalje kraljica.
Što kad bih se išuljao iz našeg reda i stao na kraj njihovog?
I u međuvremenu, dok sam gospodinu mužu, vojvodi Edinburškome, uopće se ne sjećam što mrmljao kao odgovor na pitanje o nastanku modrice ispod oka, stajala je gospođa Živa povijest, kraljica Elizabeta II, koja je osobno poznavala čitave knjige osobnosti o kojima sam učio u školi, samo četiri metra dalje i potom posve polako zauvijek prošla pokraj mene.
Čuo sam da se navodno smijala Titovim vicevima i sto posto bi se i mojem odgovoru na pitanje gdje sam zaradio tako lijepu modricu kad….
Nikad joj više neću prići tako blizu.
Nikad više.
Godina i godinama sam mogao moriti svoje potomke, suradnike i prijatelje znamenitom pričom o ćaskanju s engleskom kraljicom.
I priči bih mogao uvijek nešto dodati. Recimo, kako joj je pobjegao smiješak kad je ugledala tamnoljubičasto remek djelo nespretnoga Pučka na mome licu ili kako me naizgled usput pitala tko je ostavio grablje da leže u vrtu.
U raznim prigodama mogao sam u trenutku mijenjati priču pikantnim detaljima. A ovako… ništa.
Ništa. Pogrešan red.
Pehist, naime.