Naš kolumnist Zlatko Gall donosi svoju top listu najboljih 15 albuma svjetske glazbene scene, koje svakako, ako još niste, morate poslušati:
-
OBERT PLANT / ALISON KRAUSS – “Raise The Roof” (Warners – Dancing Bear)
Robert Palmer i Alison Krauss na svojoj drugoj kolaboraciji – prva je, podsjetimo, bila na sjajnom “Raising Sand” iz 2007. – ponovo su za producenta izabrali T-Bonea Burnetta, a on, očekivano, u studio doveo ekipu snova: gitariste Billa Frisella, Marca Ribota, Davida Hidalga, Buddyja Millera basistu Dennisa Croucha, bubnjara Jaya Bellerosea te ništa manje za album važne ‘goste’ poput pedal steel gitarista Russella Phala, Viktora Kraussa, Jeffa Taylora…
Transatlantska suradnja je donijela meko srastanje (Plantu tako milog) britanskog folka iz zvjezdanih dana šezdesetih – skladbe Anne Briggs “Go Your Way” znane u izvedbi Sandy Denny, a sada odrađene kao upečatljiv duet te Berta Janscha “It Don’t Bother Me”, vječne zelenjave Everly Brothersa (“The Price Of Love”), sfumatoznog broja “Trouble With My Lover” velikana zvukovnice New Orleansa Allena Toussainta obdarene fascinantnom Ribotovom bariton gitarom i fluidne country laganice Merlea Haggarda (“Going Where The Lonely Go”).
Isto vrijedi i za logična srastanja južnjačkog soula Bobbyja Moorea & the Rhythm Aces “Searching For My Baby” i njegovog maznog groovea s rasnoim bluesom Delte “Last Kind Words” u fantastičnom dvoglasu te – na samom uvodu u album – vrhunski posvojenog Calexicovog bisera “Quatro (World Drifts In)”. U Plantovoj “staroj svići” očito još ima dovoljno ulja.
-
THE WAR ON DRUGS – “I Don’t Live Here Anymore” (Atlantic – Dancing Bear)
Od uvodnog broja “Living Proof” – laganice s atmosferom koja vuče na najbolje komade Wilca – te žestokih rockera poput slijedećih “Harmonia’s Dream” i “Change” u kojima se zvečeće gitare a la Tom Petty druže s muskulativnom ritam sekcijom pa do zaključne “Occasional Rain” – na pola puta između Heartbreakersa i ranih R.E.M. – “The War On Drugs” su skockali album koji je istovremeno autorski svjež i “izvanvremen” u pozivanju na Dylana, Pettyja, Eaglese, osamdesete, Springsteena… “The War On Drugs” su se tako i ovim albumom potvrdili kao veliki i vješti nasljednici velikih autora i izvođača iz “bolje prošlosti” rock mainstreama i postali čvrsta karika koja ih veže s alter/indie scenom “novog doba” .
-
NEIL YOUNG & CRAZY HORSE – “Barn” (Reprise)
Friški album “Barn” je – kako mu sam naslov govori – snimljen u preuređenom štaglju pretvorenom u studio na Youngovom imanju u kojem je zajedno s Crazy Horseom (u kojemu se Ralphu Molini i Billyju Talbotu priključio i Nils Lofgren) nastao album lišen velikih tema i akcijašenja. Zamišljen je i odrađen kao pomirba obje strane Youngove autorske i izvođačke persone. U brojevima poput “Song Of The Seasons” uz usnu harmoniku, akustičnu gitaru i harmoniku nudi nježnu temu koja kao da je nastala na sessionu za “Harvest Moon”, a u temama poput “Heading West” – obdarenoj odličnim riffom – prži uz Crazy Horse poput napaljenog mladca iz garaže.
Ako je pak htio podsjetiti što su njegovi korijeni i nadahnuća Young je po tko zna koji put to lijepo pokazao i u sjajnoj “Change Ain’t Never Gonna” – lijenom blues-rocku na tragu Dylana, country-rock skladbi “Shape Of You” (također na stazi Dylana i The Banda), u zaključnoj laganici s lomnim falsetom “Don’t Forget Love” (koja kao i prethodni broj ima zgodan začin bar-room klavira ) ili još jednoj pržilici “Human Race” s upečatljivom Youngovom gitarom koja kao da se ukazala s “Welda” i garažnim štihom.
-
STEVE EARLE & THE DUKES – “J.T.” (New West)
Nakon što je odradio tribute album svom velikom uzoru Townesu Van Zandtu Steve je album posvete snimio i svom nažalost preminulom sinu Justinu. Te, naravno, u emocionalnoj posveti u sjajnu Justinovu pjesmaricu sa svojim The Dukes unio i svoje izvedbe. Primjerice odjenuvši u country ruho s violinom i slide gitarom “Far Away In Another Town”, uplovivši u bluegrass u “The Killed John Henry”, “Turn Out My Ligts”…
Sve odabrane skladbe iz opusa Earlea Jr logično su srasle sa očevom poetikom s kojim je dijelio istu sklonost i za akustičarski minimalistički korijenski folk blues koji je bljesnuo u “Lone Pine Hill”, blues – u “The Saint Of Lost Causes” ili rockabilly (“Champagne Corolla”. S emocijama natopljenim temama poput gotovo programske zaključne “Last Worlds”.
-
THE CORAL – “Coral Island” (Run On)
Poslovično skloni mekim srastanjima garažnog rocka, post punka, psihodelije jednih Love, arhivskog brit-popa i folk-rocka te višeglasja nadahnutih kalifornijskim sazvučjima poznih šezdesetih The Coral su skovali još jedan album čarobnih melodija i glazbenih tekstura.
Riječ je ovaj put o tematskom dvostrukom albumu o imaginarnom otoku sa niskom novih priloga za “best of” album poput sjajnih “My Best Friend” – podsjetnika na garažni pop/rock, tipičnog “rockera” s aromom šezdesetih “Lover Undiscover” , “Faceless Angel” koja priziva rješenja brit-popa oplahnutog country & westernom, “Mist On The River”, garažne “Vacancy” s orguljama a la “69 Tears” ili “Summertime” koja je podjednako nadahnuta Kinksima, Mungo Jerryjem i Beach Boysima.
“Watch You Disappear” je pak bliski rođak vremešne “Black Is Black” a “Calico Girls” srodnik Kinksa… Skladbe su zgodno u cjelinu zakopčane kratkim “narativima” strateški raspoređenim duž cijelog albuma.
-
SAINT ETIENNE – “I’ve Been Trying to Tell You” (Heavenly)
Konceptualni album koji je posvojio semplove hitmakera iz devedesetih poput Lightning Seedes, Natalie Imbruglia (čiji se semplani vokal ukazuje u odličnoj snenoj “Pond House” obdarenoj upečatljivim “dub” basom) i Tasmin Archer, sjajno je istaknuo sve ključne vrijednosti St Etiennea. Ili, preciznije, lucidne aranžmane u kojima se grle elektronika, gudači, klavijature i akustične gitare koji tkaju čudesnu atmosferu naglašenu vokalom Sarah Cracknell.
-
PAUL WELLER – “Fat Pop (vol 1)” (Polydor)
Paul Weller je neupitno radoholičare kojeg ni pandemija niti odsustvo koncerata nisu nimalo usporili. “Fat Pop (vol 1)” je njegov 16. samostalni album (ne računajući one s Jamom i Style Council) odnosno čak peti studijski album objavljen tijekom šest godina.
Za razliku od lanjskog prethodnika “22 Dreams”, “Fat Pop (vol 1)” spada u kategoriju Wellerovih “rastresitih” albuma odnosno dokaz je osebujnog autorskog eklekticizma i ukusa s maestralnim preskakanjima žanrovskih ograda, sjajnim melodijama skladbi koje bi mogle proći i kao kolekcija singlova s nekog imaginarnog “best of” projekta uz posezanja za dobro znanim obilježjima rukopisa iz raznih faza djelovanja.
-
CHRISSIE HYNDE – “Standing In The Doorway: Chrissie Hynde Sings Bob Dylan” (BMG)
Kad je već toliko njih snimilo cijele albume s Dylanovim skladbama ili pak na njegovim coverima gradilo karijeru (poput Manfred Manna s “Mighty Quinn”, The Banda, The Byrdsa ili Hendrixa s “All Along The Watchtower”) zašto to ne bio uradila i Chrisie Hynde. Tim prije što je odavno s Dylanom “na ti” nastupajući s Bobom u duetu na prigodnim koncertima te uvrstivši “Property Of Jesus” i “Forever Young” na svoju koncertnu set listu.
Ovaj put je prisilnu pauzu zbog pandemije iskoristila da – zajedno s kolegom iz Pretendersa Jamesom Walbourneom – snimi album s devet Dylanovih posvojenica naslovljen “Standing In The Doorway: Chrissie Hynde Sings Bob Dylan”. Album u kojem je njezin sugestivan (ali i dylanovski pričljiv) vokal sjajno legao uz minimalističku glazbenu pratnju gitare, orgulja, mandoline, harmonija i perkusija.
-
BRUCE SPRINGSTEEN & THE E-STREET BAND – “The Legendary 1979 No Nukes Concert” (Sony – Menart)
Neposredni povod koncerata koji su trebali prikupiti sredstva za udrugu Musicians United for Safe Energy (MUSE) bila je katastrofa u nuklearki Three Mile Island koja je nadahnula i samog Springsteena za skladbu “Roulette” nastalu tijekom sessiona za “The River”, no objavljenu gotovo deset godina kasnije na B strani singla. Ipak, umjesto parolašenja i prikupljanja bodova kao jedan od aktivističkih “glazbenika savjesti”, Boss i družina su u Madison Square Gardenu odsvirali fantastičan koncert.
Točnije, dva furiozna nastupa koji su se poklopili s Bruceovim tridesetim rođendanom. Tko god je u kasnijim desetljećima bio na nekom od Springsteenovih trosatnih ili četverosatnih koncerata samo se može nasmijati na Bruceove tadašnje riječi izgovorene u mikrofon “ne mogu više ovako, trideset mi je godina. Srce neće izdržati!”
-
ADELE – “30” (Columbia – Menart)
Adele je u tridesetoj zrelija, glazbeno ambicioznija i bolja no ikada ranije. S jedne strane tu su vraški osobne, introspektivne, ozbiljne i emocionalne teme poput rastave braka, očajavanja pa nalaženja nove ljubavi i početka “novog života”, a s druge pak glazbeno najslojevitiji album na kojem je – čini se – jednaka pažnja posvećena tom čudesnom vokalu koji i dalje može iskazati emocije kakve god poželi, slojevitim no žanrovski rastresitijim aranžmanima i produkciji. I jedno i drugo odraz je autorske i životne zrelosti.
No, neka vas to spomenuto “šarenilo” ne zavara jer Adele i dalje – za razliku od većine faca s gornjeg doma rang lista – ostaje vjerna svom “izvanvremenom pop” na kojeg ne utječu bitno ni trendovi, a bogme ni navade konkurenata da sezonski mijenjaju kožu.
-
BILLIE EILISH – “Happier Than Ever” (Interscope)
Billie Eilish se drugim albumom potvrdila kao rasna zvijezda “novog popa” otišavši korak dalje od svog uspješnog prvijenca. Odabrani mahom prigušeni downtempo jazz, stilizacije bossanove, laid-back funka čak i techno (u “Oxytocin”) te minimalistički electropop kao ruho za svoje “šaputave” pop teme posve je odbacila sve ono što je definiralo prvijenac. Niska hit singlova i nominacija dokaz su da je odlično pogodila kaneći pokazati (i) svoje drugo (intimističko) lice s temama koje govore o naličju zvjezdane slave.
-
THE BLACK KEYS – “Delta Kream” (Nonesuch)
Najkraća dijagnoza glasi: desetim albumom “Delta Kream” The Black Keys su se vratili ishodištima. Što, naravno, znajući za sklonosti bubnjara Patricka Carneya te (još i više) gitariste i producenta Dana Auerbacha, koji su tijekom već impresivne karijere učestalo šarali vremešnim stazama bluesa , ranog rock and rolla, garažnog rocka, country-bluesa, ali i psihodelije i najsmionijih eksperimenata nije neka velika novost i senzacija. Uostalom The Black Keys se nikad zapravo nisu odrekli ishodišnih fascinacija “učenja” bluesmana R.L.Burnsidea čiji je utjecaj – zahvaljujući ponajviše Jonu Spenceru i njegovim Blues Explosion koji ga je otkrio novoj publici – bio golem na novu garažnu i punkom ozračenu scenu.
-
THE FLATLANDERS – “Treasure Of Love” (Rack ‘Em)
Evo konačno ravnozemljaša koji imaju što kazati. Supergrupa teksaških glazbenika u kojoj su Joe Ely, Jimmie Dale Gilmore i Butch Hancock napokon su se ponovo oglasili studijskim albumom. I on je jedan od “pandemijskih projekata” iznuđen apstinencijom od koncerata. Ta svojevrsna žal za svirkama pred publikom kao da je utkana u svih petnaest brojeva albuma koji je odsviran “na dah” gotovo kao koncertni album u studiju.
-
JOAN ARMATRADING – “Consequences” (BMG)
Sedamdesetogodišna britanska kantautorica je svih minulih godina naprosto brodila svojim putem ne osvrćući se na prolaznost trendova koje su gurali novi klinci očito nimalo frustrirana što ju – za razliku od mnogih koji joj nisu bili ni do koljena – “stardom” nikad nije dohvatio.
No, ostala je tu s odanom publikom koja uvijek napuni dvorane i čvrstim ugovorom s velikim diskografom kojem nije ni na kraj pameti bilo da joj otkaže suradnju. Ne samo zbog “bolje prošlosti” popločane vječnim zgodicima poput klasika “Love and Affection”, “Me Myself and I”, “Show Some Emotion”, “Rosie”, “Willow”, “I Love it When You Call Me Names”, “The Weakness in Me”, “Down to Zero”, … već zbog uvjerenja da je sposobna za novi proplamsaj. Konačno, potvrdio je to i friški album “Consequence”.
-
NORAH JONES – “I Dream Of Christmas” (Blue Note)
Taman kad dođe na spomen “Christmas albuma” mašiti se za pištolj ili dugu cijev, pojavi se neki album poput ovog prvog “božićnjaka” kojeg je snimila Norah Jones. Jer, najkraće rečeno, to je sve ono što ste od nje mogli poželjeti. Odlične autorske brojeve i pomno odabrane standarde.
Top 20 reizdanja / boxova:
GEORGE HARRISON – “All Things Must Pass” (8 LP box)
JONI MITCHELL – “Archives, Vol. 2: The Reprise Years 1968-1971” (box)
JOHN LENNON – “John Lennon/Plastic Ono Band: The Ultimate Collection”
DAVID BOWIE – “Brilliant Adventure (1992-2001)” (box s 11 CD-a)
CAN – “Live In Brighton 1975.”
NIRVANA – “Nevermind” (30th Anniversary Super Deluxe Edition 5 CD + Blu-Ray)
CSN&Y – “Déjà vu” (50th Anniversary Edition)
GANG OF FOUR – “77 – 81” (box)
BOB DYLAN – “Springtime In New York: The Bootleg Series, Vol 16 (1980-1985)”
MOTORHEAD – “No Sleep ’til Hammersmith: 40th Anniversary Edition”
BEACH BOYS – “Feel Flows – The Sunflower and Surf’s Up Sessions 1969-1971” (box 5 CD-a)
R.E.M. – “New Adventures in Hi-Fi (25th Anniversary Edition)”
RADIOHEAD – “Kid A Mnesia” (3 CD)
BEATLES – “Let It Be (2021 mix)”
PRETENDERS – “Pretenders / Pretenders II” (3 CD Deluxe edition)
THE WHO – “The Who Sell Out” (Super Deluxe Edition – 5 CD box)
THE DOORS – “LA Woman” (50th Anniversary Edition – 3 CD + LP)
FAUST – “1971–1974” (box)
THE BAND – “Cahoots 50th Anniversary Super Deluxe Edition”
METALLICA – “The Black Album 30th Anniversary Edition” (box)