Gerijatrijska fešta, možda će kazati zlobnici. Krivo jer i YU grupa koja je na prepunom Tašmajdanu sa glazbenicima – prijateljima i suradnicima – iz “bolje prošlosti” prošlog vikenda obilježila pedeset godina kontinuiranog djelovanja na ex-Yu. Onda “regionalnoj” sceni, baš kao i njihovi gosti pokazali su da nostalgija nije jedini razlog za trosatnu svirku. Jer, u prtljazi banda braće Jelić hrpa naći će se klasika koji su utjecali na mnoge bandove ugurane pod nazivnik tradicionalno shvaćenog rock and rolla.
Nije da su baš bili my cup of tea u realnom vremenu, no na posebnom mjestu ipak stoji njihov eponimni prvijenac iz 1973. objavljen na etiketi Jugotona. Pače u retrospektivnom čitanju zaslužuje mnogo višu ocjenu. I kao artefakt iz “onog vremena” i kao samosvojan nosač zvuka manje-više nepodložan koroziji kao posljedici minulih godina i silnih promjena ukusa i stilskih mijena.
Koji je jedan od glavnih razloga brzog stjecanja publike?
Na njemu je naravno folkom nadahnuta tema “Kosovski božuri” (nastavak “Kosovskog ciklusa” započetog hard rock/folk stilizacijom “Nona” objavljenom na prvom singlu) kojim je 1972. kao hit singlom i najavljen album. Kao i žestoki koncertni nastupi bila je jedan od glavnih razloga zašto je band braće Jelić (i bubnjara Raše Đelmaša) brzo stekao široku publiku. Možda je zbog velikog hita s folk temom Yu grupa kod dijela kritike bila pogrešno svrstana u pretinac tada već arhaične “visovske” produkcije, iako su na koncertima djelovali posve drugačije. Preciznije, kao pravi rokerski power-trio koji je stekao ugled žestoke koncertne atrakcije.
Dojam nije promijenio ni još jedan veliki hit “Crni leptir”. Bila je to također tema po volji masovne – uvjetno rečeno – pop publike zamišljena i odrađena kao “laganica” koju su na prvu prihvatili kao obavezan dio sentiša u diskotekama. Baš kao što su na radijskim programima bili prigrljeni hitovi poput “Trke”, “More”, “Čudna šuma”, “Noć je moja”… Prvijenac YU grupe imao je doista više no solidne brojeve s “poetičnim” gitarskim solima Dragog Jelića najčešće na tragu bluesom ozračenog Claptona te čvrstom ritam sekcijom kao u pop-rock stilizaciji “Trka”.
Prvijenac grupe YU je bio golemi zamah
Odlična “Noć je moja” građena je pak na upečatljivom hard rock riffu te (s mjerom odsviranim) solima sve trojice glazbenika dok je vanvremeni rock and roll brzac “Čudna šuma” brzopotezno prihvaćen kao jedan od amblematskih brojeva benda. Slabije nisu ni “Trenutak sna”, “Devojko mala podigni glavu” i rasna bluesy balada “More” koja je pokazala gitarističko umijeće i blues rafinman Dragoga Jelića ali je zacijelo kasnije poslužila i kao predložak Bregovićevim “bluesevima” s albuma prvijenca.
Uzgred rečeno, prvijenac YU grupe podsjetnik je na golem zamah i domaće diskografije i domaće rock scene početkom sedamdesetih; desetljeća koje se najčešće u osamdesetima s eksplozijom punka i novog vala doživljavao kao ne baš odveć nadahnuta tampon zona između dvaju vraški uzbudljivih dekada. Unatoč, utjecajnih i za diskografsku industriju veoma bitnih izdanja. Poput, recimo maestralnih vinila Arsena Dedića koji je bljesnuo niskom albuma (“Arsen 2”, “Homo Volans”…) koji su dali novo značenje i poticaj šansoni/autorskoj pjesmi. Drage Mlinareca, Drugog načina kao odgovora na bandove poput Wishbone Ash i Jethro Tull, Korni grupe i grupe Time – koja je svojim prvijencem svjedočila o prihvaćanju tadašnjih angloameričkih trendova (prog-rock). Josipe Lisac s albumom “Dnevnik jedne ljubavi” – kao ultimativnim dokazom svojevrsne evolucije šlagera prethodne dekade u pop (pa i rock) iskaz. Nastupnog albuma splitskog Mora iz 1974. po poetici bliskog Carol King s “Tapestryja” te Buldožerovog senzacionalnog nastupnog “Pljuni istini u oči” (1975.), “Odpotovanja” (1973.) Tomaža Pengova… – i – last but not least – Bijelog dugmeta.