Za one manje upućene četiri vinila kojima Croatia Records ovih dana obilježava 40 godina novog vala zacijelo mogu zavesti u bludnju da je 1981. godina u kojoj počinje diskografska aktivnost glavnih (jugoslavenskih) protagonista punk i novovalne scene.
Jer, prije Jugotonovih albuma ključne (pionirske) albume objavili su Prljavo kazalište i Pankrti na etiketi zagrebačkog Suzyja i ZKP RTV Ljubljana. Naravno, spomenuta opaska ni u kom slučaju ne umanjuje vrijednost niti značaj objavljivanja remasteriranih albuma (kao vinila) s negdašnje etikete Jugotona.
Nova izdanja stižu u originalnim omotima, s plastikom te popratnim knjižicama
Dapače, prvi albumi Električnog orgazma i Haustora, prvi i jedini album Šarla akrobate te „Paket aranžman“ odavno su već diskofilski vinilni rariteti pa će njihova objava – kao i reizdanja prvijenca Timea ili albuma Tihomira Popa Asanovića u formatu gramofonske long-play ploče – svakako popuniti rupe u kolekcijama. Tim prije što nova izdanja stižu u originalnim omotima ali i s plastikom u boji te popratnim knjižicama s tekstovima i fotografijama.
Stara krilatica koja veli da je svaki novi val sazdan i od stare vode, vrijedi i za pojavu hrvatskog (jugoslavenskog) novog vala i punka koji su obilježili kraj sedamdesetih i osamdesete
Sedamdesete se, kada je riječ o hrvatskoj (jugoslavenskoj) „zabavnoj“ te pop-rock glazbi, najčešće doživljava kao ne baš odveć nadahnutu tampon zonu između dviju vraški uzbudljivih dekada. Dakako, uz neke iznimne, utjecajne ili za diskografsku industriju veoma važne sudionike scene.
Poput, recimo Arsena Dedića koji je bljesnuo niskom albuma („Arsen 2“, „Homo Volans“…), a koji su dali novo značenje i poticaj šansoni/autorskoj pjesmi, grupe Time koja je svojim prvijencem svjedočila o prihvaćanju tadašnjih angloameričkih trendova (prog-rock), Josipe Lisac s albumom „Dnevnik jedne ljubavi“ – kao ultimativnim dokazom svojevrsne evolucije šlagera prethodne dekade u pop (pa i rock) iskaz – te – last but not least – Bijelog dugmeta. Teza da je do pojave Bijelog dugmeta domaća rock scena bila marginalna diskografska pojava, a nakon njih – kao i koncertna produkcija – postala veliki biznis, svakako drži vodu.
Uostalom diskografska industrija (posebice zagrebački Jugoton i Suzy) upravo u sedamdesetima ima golem rast, što je s jedne strane dokaz narasle kupovne moći i standarda građana, a s druge, približavanje ukusu nove tinejdžerske (rocku sklone) publike. Kojima je Bijelo dugme postalo istoznačnica za domaći rock.
Kako je nastajao mitski ‘Paket aranžman’
Ima mnogo simbolike u činjenici da je u isto vrijeme dok u velikom studiju radio Beograda zvanom „Šestica“ Dugme započelo snimanje albuma „Doživjeti stotu“ u beogradskom studiju splitskog „beograđanina“ Enza Lesića nastajao mitski „Paket aranžman“. Ili točnije snimke triju novih beogradskih bendova (neupitnih ikona jugoslavenskog novog vala) Šarla akrobate, Idola i Električnog orgazma. Slučaj je htio da je tih dana (mjeseci) u Beogradu često poslom boravio tadašnji ključni urednik Jugotona Siniša Škarica te snimke beogradske trojke „prepakirao“ u Jugotonov album nazvan „Paket aranžman“. Jer, napisao je godinama kasnije Škarica, “bilo je jasno da je spomenuta trojka, koliko god isticali međusobnu različitost i početnu netrpeljivost (…) proizvedena praktički istovremeno, po istoj matrici novog zvuka i glazbenog svjetonazora, zaslužila naziv barjaktara beogradske alternativne scene.”
Naime, veli Šakrica, „bili su neka vrsta odgovora na nabujalu struju zagrebačkog novovalnog trija – Azre, Filma i Haustora“.
Spomenuta paralela je posve točna mada se zagrebačkoj trojci valja pridružiti, rekoh već, i Prljavo kazalište koje albume tada objavljuje na Jugotonu konkurentskoj gradskoj etiketi Suzy. U Ljubljani – kao neslužbenoj prijestolnici jugoslavenskog punka – su pak još od rujna 1977. pod vodstvom Petra Lovšina i Gregora Tomca – djelovali Pankrti.
Krucijalan album jugoslavenskog punka
Vrijedi podsjetiti: prvi singl s pjesmama „Lepi in prazni“ i „Lublana je bulana“ (ŠKUC, 1978.) objavili su godinu kasnije dok su se prave punkerske budnice „Anarhist“, „Tovar’ši jest vam ne verjamem“ i spomenuta „Lublana je bulana“ kasnije našle i na utjecajnoj kompilaciji „Novi punk val 78-80“ (na kojem su bili i Prljavo kazalište, Parafi, Problemi i Termiti). Njihov nastupni album „Dolgcajt“ (ZKP RTV Ljubljana) izlazi 8. veljače 1980. te i danas slovi kao (uz prvijenac Buldožera) jedan od najznačajnijih albuma u povijesti slovenskog rocka i krucijalan album jugoslavenskog punka.
Krajem sedamdesetih a posebice u osamdesetima, uspostavljena je čvrsta „rockerska“ (čitaj: punkersko novovalna) veza između Ljubljane, Zagreba i Beograda. Kao novodobna oživotvorena krilatica i (makar po novovalnoj glazbi skovanom) „bratstvu i jedinstvu“. Kratki nastup Pankrta na izložbi stripova Mirka Ilića u zagrebačkom Studentskom centru krajem 1977. (koji je odavno postao mitski datum, baš kao i prvi londonski nastup Ramonesa za britansku punk scenu) bio je okidač koji je doveo do osnutka mnogih zagrebačkih punk skupina.
Zacementirane veze novovalne i rock scene dvaju republičkih metropola
I famozni YURM odnosno Jugoslavenski rock moment koji se tijekom osamdesetih održavao i u Zagrebu ali i gostovanja beogradskih glazbenika u zagrebačkom „Kulušiću“ pod imenom „Pozdrav iz Beograda“ te uzvratni posjet zagrebačkih bendova Beogradu, čvrsto su cementirali bliske veze ključnih protagonista novovalne i rock scene iz dvaju republičkih metropola. Rezultat je bio samo naizgled neočekivan: Električni orgazam, Šarlo akrobata odnosno EKV i Disciplina kičme, Idoli, Bajaga… bili su popularniji u Zagrebu nego li u Beogradu koji je pak obožavao Film, Parni valjak i Psihomodo pop (iako su ovi potonji dugo godina imali status demo-banda koji nije uspijevao u Zagrebu pronaći diskografa.
Sarajevski „novoprimitivci“ Zabranjeno pušenje i Elvis J.Kurtovich, Crvena jabuke i Plavi orkestar, mariborski Lačni Franz i ljubljanski Videosex a potom i Laibach, splitski Đavoli, riječki Parafi, Xenia, Denis & Denis, beogradska Riblja čorba, Bajaga, Oliver Mandić, U škripcu, Laki pingvini, EKV, Disciplina kičme i Partibrejkers, vinkovačke Majke i Satan Panonski, pulski KUD Idijoti i Messerschmitt, novosadske Boye, koprivnički Overflow, skopski jazz-rockeri Leb i sol i Mizar… potvrdili su postojanje svejugoslavenske pop-rock scene, njenu visokokvalitetnu produkciju, žanrovsko šarenila te goleme prodane naklade nosača zvuka. Pa i onih nestvarnih 700 tisuća primjeraka albuma Daniela Popovića na kojem je bila eurovizijska „Džuli“.
Presudne koraci prema popu kao industriji masovne amnezije
Novi val ali i ukupna „scena“ osamdesetih je sa svojim „bratstvom i jedinstvom“ po urbanitetu, supkulturnim grupama i rocku donijela poželjan „ispušni ventil“ u desetljeću kojeg je obilježila golema ekonomska kriza i početak umiranja zajedničke države.
A spomenuti je „ventil“ funkcionirao. Posebice kad je, polako ali sigurno, u drugoj polovini osamdesetih novi val mahom pobjegao od „angažiranosti“ u hedonizam ili učinio presudne korake prema popu kao industriji masovne amnezije. Zorni dokaz tome donosi usporedba prva dva albuma Prljavog kazališta ali i geneza Parafa od prvoboraca punka do novovalnog post-punka, Idola od veličanstvenog višeznačnog albuma „Odbrana i poslednji dani“ (Jugoton, 1982.) do (godinu kasnije) „Čokolade“ ili pak Johnnyja Štulića i Azre koji su se od najuvjerljivijih predstavnika novog vala (s genijalnim ranim albumima među kojima je „Ravno do dna“ ultimativni zgoditak zvukovnice osamdesetih) na isteku dekade pretvorili u vlastitu karikaturu…
Prvorazredni produkt hrvatskog (jugoslavenskog) punka
Prvijenac Prljavog kazališta („Prljavo kazalište“, Suzy, 1979.) bio je prvorazredni produkt hrvatskog (jugoslavenskog) punka u njegovim formativnim godinama; album koji je 1979. (godinu nakon singla „Televizori“) uhvatio duh vremena te tinejdžersku izravnost i sirovu energiju primordijalnog rocka (i punka) pretvorio u niz brojeva („Ja sam mladić u najboljim godinama“, „Veze i poznanstva“, „U mojoj općini problema nema“, „Subotom uvečer“, „Sretno dijete“, „Neki dječaci“…) koji, uz ironičan odmak, zrcale generacijsku frustraciju okruženjem.
Već godinu kasnije Jasenko Houra i band se na, doduše sjajnom i utjecajnom, albumu „Crno-bijeli svijet“ (Suzy, 1980.) priklanjaju pomodnom ska iskazu (bez njegovih političko-društvenih britanskih konotacija) i apolitičnim temama šireći izvorni punkerski zvuk prema power-popu, novovalnom ska i bazičnom pop-rocku.