Joni tijekom 1975. odlazi korak dalje od mega uspješnog ‘Court And Spark’ pa snima nove skladbe s manje-više istom ekipom glazbenika koja je radila na prethodniku uključujući i članove Crusadersa te L.A.Expressa.
Skladbe su još više nadahnute jazzom bez mnogo naslanjanja na ranije pop i folk predloške. Album ‘The Hissing Of Summer Lawns’ objavljen u studenom 1975. otvorila je tema ‘In France They Kiss On A Main Street’.
Prave jazz laganice
Skladba koja govori o odrastanju u gradiću tijekom pedesetih u vrijeme uspona rocka ima doduše ‘rokersku’ gitaru Robbena Forda no struktura teme je ‘izdajnički’ jazzy. Za njom slijedi još zanimljivija ‘Jungle Line’: eksperimentalna tema koju otvara sample (jedan od prvih!) afričkih bubnjeva kojima su dodane gitare i Moog synthesiser.
‘Edith And The Kingpen’ je pak prava jazz laganica a ‘Don’t Interupt The Sorrow’ vješto spojen izvorno akustičarski broj (s akustičnom gitarom i perkusijama) i jazzy dogradnjom banda u studiju te zanimljivim umetcima Mooga u prepletima s akustičnom gitarom (odsvirala ih je sama Joni) i eteričnim pozadinskim vokalom.
Nježna i raskošno orkestrirana ‘Shades Of Scarlett Conquering’ koja govori o literarnoj junakinji Scarlett O’Hara zaključuje A stranu albuma. Druga strana s naslovnim brojem također je laganica no i ona s naglašenim jazzy aranžmanom a ‘The Boho Dance’ klavirska balada koja govori o optužbama koje doživljavaju umjetnici zbog komercijalne ‘izdaje’ izvornih nadahnuća.
Izvrsna ‘Harry’s House/Centerpiece’ naslanja se u drugom dijelu broja izravno na ‘Centerpiece’ jazz trubača Harryja ‘Sweets’ Edisona kao emocijama natopljen – možda čak i ispovjedan – tipičan Jonin kantautorski broj osebujne fuzije jazza i avant-popa. Album zaključuje snolika ‘Shadows Of Light’ s obilatom uporabom ARP Farfise i nasnimljenog Joninog vokala.
Dio Dylanove ‘Rolling Thunder Revue’ i novi album ‘Hejira’
Osim odličnog albuma Joni je te užurbane 1975. bila i dio Dylanove ‘Rolling Thunder Revue’ da bi u studenom iduće godine objavila album novi studijski album ‘Hejira’. Dio brojeva s novog albuma bio je nadahnut turnejom s Dylanom no ne i glazbom koja je izvođena na njoj.
Bio je to naime u lijepom broju skladbi još eksplicitniji jazz album na kojem je možda ključni glazbeni partner bio jazz basist Jaco Pastorius; genijalan basist Weather Reporta. Njegov fretless bas dao je jaki pečat na četiri broja albuma na kojem su se inače ponovo našli i gitarist Larry Carlton, Tom Scott, Max Bennett ali i vibrafonist Victor Feldman itekako prepoznatljiv u ‘Ameliji’.
Na znani kantautorski stil ozračen utjecajem jazza i avant-popa te folka podsjećali su brojevi poput zaključne ‘Refuge Of The Roads’ (sa odličnom gitarom, gugutavim Pastoriusovim basom koji je temi dao glavni ton te puhačima na tragu albuma ‘For The Roses’) ili pak ‘Song For Sharon’ na tragu ‘Woodstocka’.
Dvostruki ‘Don Juan’s Reckless Daughter’ (1977.) i album ‘Mingus’ (1979.)
Album je ostao donekle u sjeni prethodnika no sfumatozna ‘Furry Sings The Blues’ s usnom harmonikom Neila Younga, uvodna ‘Coyote’ te brzac ‘Black Crow’ i ‘Hejira’ (sve tri s odličnim Pastorusovim basom) u kojoj je bljesnuo i klarinet Abea Mosta, iznimne su skladbe koje su mi – uzgred rečeno – uvijek bile u vrhu Joaninog opusa. Očekivano ‘Hejira’ nije imala uspjeh na tržištu ravan prethodniku no do danas (ipak) slovi kao jedan od bisera njene diskografije.
Do kraja sedamdesetih Joni je objavila dvostruki ‘Don Juan’s Reckless Daughter’ (1977.) te album ‘Mingus’ (1979.) u suradnji s Charlesom Mingusom no ni jedan ni drugi (ovaj potonji daleko bolji od pretencioznog ‘dupljaka’) nisu dosegli ni umjetničku razinu niti komercijalni učinak prethodnih albuma iz iste dekade.
