Kad je grupa Silente prije deset godina objavila nastupni album ‘Lovac na čudesa’ nije me
baš oduševio. No, nakon njihovog koncerta u zagrebačkom Domu sportova polako su mi
počeli ulaziti pod kožu. Kao zabavan i dobar band ‘s karakterom’. Kao band sa dobrim pop-
rock rukopisom, originalnim stilom te vraški dobrim tekstovima.
Pjesnička elegancija u Saninovu peru
Tekstovima Sanina Karamehmedovića prijateljima i fanovima znanog i kao Sančo koji sad eto – bile već uglazbljene ili su možda u redu čekanja – imaju i samostalan život izvan pozornice i nosača zvuka sabrani u zbirku ‘Terca na tišinu’ agilnog izdavača Rockmark. Jer Sančo je, da se okoristim riječima velikog Arsena Dedića, također jedan od ‘pjesnikovih bratića’. Od onih famoznih ‘tekstopisaca’ čiji stihovi imaju pravo i na emancipirani život izvan glazbe ukoričeni u zbirke poezije. Kad već spominjem najvećeg Šibenčanina, Sančo ima nešto od njegove ‘primjenjeno pjesničke’ elegancije zabilježene u zbirkama poput ‘Pjesnikova bratića’ ili ‘Pjesnika opće prakse’. Što je, naravno, veliki kompliment.
Čini mi se čak da je blizak razmišljanju Woodyja Guthriea jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih pjesnika iliti kantautora rocka bez kojeg valjda ne bi bilo ni Dylana ni Springsteena. Ili, točnije, Guthrievim riječima: ‘Trudim se biti pjevač koji pjeva bez rječnika i pjesnik nesputan policama knjiga‘.
Pjesme s dubljom interpretacijom
I eto jedne od formula meteorskog uzleta pop banda iz ‘provincije’ s pitkm skladbama s
glavom i repom nastalima gotovo telepatskom suradnjom braće Sanina i Tibora odgovornog
za glazbu. Možda su baš na tragu takvih promišljanja nastali tekstovi i glazba pjesama poput famozne ‘Terce na tišinu’. Spomenuti hit koji je urbi et orbi oglasio postojanje dubrovačkog benda znakovit je za Sančov poetski rukopis. Formalno ljubavna pjesma može se naime čitati (ili dočitati) na različite načine. Pa tako i protumačiti kao zgodan opis stanja nepotrebne verbalne komunikacije između srodnih duša koji se dobro razumiju i kad šute. I kad svojom šutnjom i tišinom mogu složiti skladni dvoglas.
Kad je prije punih četrdeset godina Dragoslav Andrić objavio knjigu ‘Stereo stihovi’ sa svojim prijevodom nekih od najznačajnijih pjesama u povijesti rocka u pogovoru knjige je
zapisao: ‘Ove pjesme je muzika predugo držala u svojim rukama – da ne kažem u svom zagrljaju – tako da smo teško hvatali njihov pogled. Pjesme oslobođene muzike, dobivši neočekicanu slobodu, ne samo da za nas postaju vidljivije, nego kao da nas i same otvorenije gledaju, nekako svjesnije sebe‘.
Vremešni Andrićevi navodi uvjeren sam sjajno pristaju uz Sančovu knjigu uglazbljene pa i
one neuglazbljene poezije. A ona ga predstavlja, ako ne kao pjesnika onda svakako – da opet citiram Arsena – kao pravog pjesnikovog bratića. I to u prvom koljenu.
Foto: Screenshot Youtube