ELVIS COSTELLO & ATTRACTIONS
Spanish Model
Ume
****
Kao okorjeli fan Elvisa Costella koji ga i kao kritičar i kao diskofil prati od samog početka vijest o ‘prevođenju’ albuma ‘This Years’s Model’ iz 1978. – odličnog nasljednika godinu ranijeg debuta ‘My Aim Is True’ – u remiksano izdanje u kojem će izvornoj svirci Attractionsa umjesto Elvisovog vokala biti nalijepljeni vokali recentnih latino grla, doživio sam kao blasfemiju.
Došlo mi je da se kao BBB u vrijeme promjene imena Dinamu oglasim onim ‘Elvis svetinja!’ i unaprijed ‘Spanish Model’ proglasim niškorisnim i besmislenim projektom. Krivo!
Pametan potez i osmišljen projekt
Istina, izvornik mi je i dalje draži od novog remiksanog izdanja a Elvisov gnjevan, neurotičan i – kolokvijalno rečeno – ‘nadrkan’ vokal uvjerljiviji od novih glasova no ‘Spanish Model’ se ipak pokazao kao pametan potez i osmišljen projekt.
Zapravo, sama ideja da se snime novi vokali i prikopčaju (odličnoj) svirci Attractionsa zaslužuje pohvalu. Jer, doživio sam je prije kao Costellovu objavu da vlastitu (često mitiziranu) glazbenu prošlost baš poput Dylana ne drži sankrosantnom okaminom u koju se ne smije intervenirati već kao potento glazbeno tijelo koje trpi i nova čitanja. Ili, u konkretnom slučaju, čak i nove vokale. Costellov se glas, pak, ukazuje poput duha u pozadini, kao diskretna podrška glavnom vokalu ili u duetu (poput onog u jednoj od verzija ‘Pump It Up’). Skladbe koja potvrđuje čaroliju Attractionsa – posebno uloge Petea Thomasa – ali i Elvisove gitare i mladenačkog vokala.
Konačan ishod avanture je i u čisto glazbenom smislu pozitivan. Neke skladbe poput ‘Night Rally’ izvorno napisane i objavljene u vrijeme rasističkih pohoda National Fronta danas u verziji Joregea Drexlera preimenovana u ‘La Turba’ djeluju kao odličan komentar nekog novog fašizma koji surfa na plimnom valu teorija zavjere i populizma.
Sjajan učinak Attractionsa
Štoviše, s novim vokalom koji skladbu seli prema popu umjesto negdašnjeg dominantnog punk ozračja naglašava sjajan učinak Attractionsa od onog zlokobnog uvoda do zvečeće gitare u raspletu teme. Isto vrijedi i za ‘Radio, Radio’ koji u verziji Fita Paeza u prvi plan gura i ritam sekciju (s basom Brucea Thomasa i čvrstim bubnjem Petea Thomasa na tragu davnašnje ‘Black Is Black’) i čudesan zvuk orgulja Stevea Nievea, ‘This Year’s Girl’ (sada ‘La chica de hoy’ s vokalom Camile Gallardo iliti Cami) te – po meni iznimno – novo čitanje ‘(I Don’t Want To Go To) Chelsea’ s vokalom Raquel Sofieae i odličnim dub remixom te reperskim narativom.
Ako je želio pokazati da skladbe s njegovog sjajnog albuma iz 1978. i danas imaju snagu i uvjerljivost kao nekad te da s novim vokalima i novim miksom mogu proći kao komadi aktualne – i to vraški dobre – glazbe, Costello je u cijelosti uspio.