HAKUNA MATATA
Žumberačka brda
Croatia records
***
Nakon singlova koji su pokazali da su Krešo Mišak i Hakuna Matata „alive and kicking“ na red je došao i novi, peti po redu, album Hakuna Matate „Žumberačka brda“.
Najkraća dijagnoza glasi: slična meta no drugo rastojanje. Što će reći da je i ovaj album upro prstom na osebujan žanrovski talionički lonac u kojem nastaje većina skladbi Hakuna Matate no uz daleko „protočnije“ teme.
U njemu se krčkaju bezbrojni glazbeni žanrovi
U njemu se naime krčkaju bezbrojni glazbeni žanrovi (posebice ska/reggae, country, rockabilly…) te krhotine doslovno svega i svačega što ste već čuli. Mana? Pa – kako se uzme. Ako Mišaka i band nastojite smjestiti u dominantne struje domaće scene, Hakuna Matata se i novim albumom čini beznadno „pase“. Ako pak i ovaj album čitate kao projekt banda koji se nimalo ne zamara komercijalnošću, cifranjem u garaži i u studiju, žanrovima i trendovima… – „Žumberačka brda“ zaslužuju više no solidnu prolaznu ocjenu. Kao apsolutno samosvojan i do srži osebujan (mada glazbeno nimalo revolucionaran) projekt.
No, vratimo se singlovima koji su prethodili albumu.
Pojma nemam jesu li baš posegnuli za ovim konkretnim uzorima no, primjerice, moje „stare uši“ poletni „Downtown Boogie“ koji govori o zagrebačkoj velikoj trešnji podsjeća na hit Crljenica Brothers (a kasnije i mnogih sudionika scene jumpin’ jivea četrdesetih) „Tamburitza Boogie“ koja se – nakon razigranog električnog klavira Mara Marketa – s Mišakovom gitarom seli u prostor Brian Setzer Orchestra. A njega, uzgred rečeno, kao stari rokabiličari i Mišak i Danko Stefanović itekako dobro poznaju.
Neobično srastanje no veoma dobra kolaboracija…
„Maestral“ je pak zanimljiva stilizacija između mediteranskog freak-folka na kojem je doktorirao Edi Maružin s Gustafima i countryja poput znamenite teme iz kultne western serije „Rawhide“. Riječ je o neobičnom srastanju no veoma dobroj kolaboraciji Hakuna Matate s gostom Alenom Vitasovićem.
Album pak otvara „Ne vjerujem u vrijeme“ koja bi u uvodu mogla biti i štogod iz kofera Marka Knopflera i Dire Straitsa s ranih albuma. Svojevrsni laid-back predložak (u nastavku začinjen i diskretnim gitarskim ska fraziranjem) veoma dobro paše Mišakovoj družini kao podloga i za dobar gitarski solo i upečatljiv refren. „Misao“ je žovijalni countryjem oplahnuti broj s refrenom koji zove na zborno pjevanje a „Sami“ – s upečatljivim naglascima električnog klavira i gitare – sporovozna tema kojoj je daleki predak Mlinarčev „Grad“. „Pjesma bez refrena“ je poput „Misli“ u sazviježđu Nashvillea ili, ako hoćete, Creedence Clearwater Revivala a „Broj“ „klasična rokija“ s veoma dobrim gitarskim solom i refrenom koji iz prve ulazi u uho.
Izlet prema Karibima
Naslovna „Žumberačka brda“ su izlet prema Karibima i rukopisu Rundeka/Sachera uz promjenu ritma koji s usporenjem vozi lijenu reggae stilizaciju. Funkoidna „Stvar gledišta“ ima tekst kojeg nije teško pročitati kao Mišakov odgovor hejterima koji mu zamjeraju stavove iznesene u „Na rubu znanosti“ („putnik sam bez skloništa u klopci svojih čvrstih stavova“) uz pouku: „sve je to samo stvar gledišta, ne možemo van iz svojih kaveza/ Sve je to samo stvar gledišta, riječi nam služe ‘mjesto kamenja“.
Svojevrstan – sarkastičan odgovor dolazi i u temi „Moderato“ koja ima nešto od Clasha i „London Calling“ no uz naglašeniju ulogu klavijatura te razigranog basa koji daju bitne začine funka. „Panorama“ je pak zanimljiv uglazbljeni poziv (kao i naslovni broj albuma) za izlazak iz virtualnog svijeta i čahure stereotipa te ulazak otvorenih očiju u stvarni život. „Tko će radit’ djecu“ s podlogom ska i „garažnim“ orguljama a la Stranglers najambiciozniji je (duhovit i poučan) tekstualni broj albuma lišen negdašnjih parolašenja a „Vrata“ psihodelično mantrička tema čiji je tekst usklađen s glazbenim omotačem.
Zaključna „Zgrada crvene boje“ ima melodiozni ljepljivi refren što je, uostalom, i jedna od glavnih odlika albuma čiji brojevi vape i za radiofonskom eksploatacijom.
„Žumberačka gora“ je s jedne strane tipičan album Mišaka i Hakuna Matate; projekt kojemu baš kao i emisiji „Na rubu znanosti“ možete – ovisno o motrištu – uputiti i pohvale i prijekore. No ujedno i najkomunikativniji i „najprotočniji“ albumu benda koji je možda odlučio napraviti korak prema široj publici ali, dakako, bez napuštanja dobro znanih Mišakovih nadahnuća.
A moje simpatije su – uz sve moguće zamjerke – kao i do sada na njihovoj strani.