IVAN MIHOVILOVIĆ
Ivan Mihovilović
Samizdat
***
Kad se spomene “old school” zacijelo svatko od vas/nas ima nešto drugo na umu. Ili “starinski” (kako ga zovu i “bazični”) rock s riffovioma i praskavim gitarama ili pak soul/funk s korijenima u sedamdesetima, rap/hip hop iz osamdesetih ili techno s početka devedesetih.
No, u slučaju istarskog kantautora Ivana Mihovilovića Mihe i Livija Morosina, ono “old school” se odnosi na staru školu autorsko-izvođačke pjesme formatirane u šezdesetima kod zagrebačkih šansonjera, a nastavljene u sedamdesetima i osamdesetima s “trubadurima” poput Janija Kovačića, Tomaža Domicelja, Drage Mlinarca ili pak bendovskog barda Johnnyja Štulića.
Posveta jednom vremenu i njegovim junacima
Najbolji dokaz ovoj potonjoj paraleli Mihe i Štulića je njegova “Lungomare” kao izravna posveta Johnnyju. S tekstom koji ga i izrijekom spominje a k tome još i citira opća mjesta iz njegova opusa: Jablana, Krvavu Meri, Graciju… No, nije “Lungomarte” s dylanovskom usnom harmonikom i ugođajem bliskom trubadurima Zapadne obale samo posveta Štuliću već posveta jednom vremenu i njegovim junacima koje Miha nabraja u pjesmi: Dylanu i Neilu Youngu ali i hard-rockerima Ianu Gillanu i Robertu Plantu, ikonama iz “kluba 27” Jimiju Hendrixu i Janis Joplin te Simonu & Garfunkelu, Doorsima, Fleetwood Macu, U2, Claptonu, Dire Straitsima, Beatlesima i Stonesima. Naizgled čudan izbor omiljenih glazbenika iz triju dekada rocka no on nije slučajan. Jer Miha se i svojom glazbenom karijerom s margine i glazbenim ukusom smjestio upravo u tom razdoblju što je dobro dijagnosticirao te produkcijom i aranžmanima naglasio Livio Morosin.
Mihin bezimeni album prvijenac glasno i jasno poručuje da ga se ne dotiče niti zanima vrijeme sadašnje i njegovi trendovski imperativi. Pa kao i svaki “staroškolarac” u uvodnoj “Riječi” – s antiknom “festivalskom” pop zvukovnicom – isporučuje klasičnu šansonjersku temu, u “Dobroj duh“ – sa zanimljivim starinskim dionicama zavijajućeg sintesajzera – seli u pop-rock sedamdesetih a u „Laktovima“ poseže za južnjačkim soulom na tragu vremešne “Son Of The Preacher Man” Dusty Springfield potkoženoj jazzom.
Hibridni šansonjerski pop-rock
U spomenutoj “Lungomare” – možda i ključnoj skladbi albuma – naslonjen je trubadurski iskaz Dylana i Younga s pripadajućom usnom harmonikom iznad “akustare” prije nego li se u priču nije uključio band. Nostalgija? Naravno i to do same srži i skladbe i albuma. “Ljubav je” tu nostalgičnu crtu vremena prošlog naglašava u formi starinskog rock brzaca, “Najbolja prijateljica” seli i u novovalne osamdesete (i gitarama i klavijaturama) s natruhama i Xenije i Ultravoxa dok “Nestvarne boje” ponovo ispovijedaju hibridni šansonjerski pop-rock kojem posebni kolorit daje sintesajzerska dionica. Takva je uz ritmičke promjene s primislima na ska i “Pjev sirene”, dok je “Njene oči” nova lijena trubadurska laganica s upečatljivom usnom harmonikom i violinom. Zaključno “Odijelo tuđeg kroja” je klavirska šansona; nježna balada podložena gudačima i akustičnom gitarom koja logično raste prema kraju broja.
Miha albumom prvijencem sigurno neće dospjeti na nacionalne radijske playliste niti uzburkati glazbene vode, no svojom iskrenošću i poetičnošću pravi je podsjetnik na vrijeme kad je glazba bila strast, a ne posao. I na marginu na kojoj je – ako mi dopustite paralelu – drugim sredstvima djelovao i jedan drugi kantautor čiji je opus nemjerljiv standardima pop produkcije – Mance.