LEUT MAGNETIK
Celuloza
Mudri brk
*****
Fraza bi rekla – ničim izazvani! Jer, Leut Magnetik je nakon 11 godina diskografskog posta objavio novi album “Celuloza”. Zašto? Zato – vele – da bi njime obilježili (godinu dana zakašnjelu) dvadesetu obljetnicu utemeljenja banda, no prije će ipak biti zbog ljute potrebe da se u doba prisilne pandemijske apstinencije od svirki i javnog djelovanja ponovo okupe i u kućnim uvjetima snime naramak novih brojeva. I, eto još jednog odličnog “do it yourself” albuma (band je sve odradio sam osim dodatnog miksa i mastera kojeg je potpisao Berko Muratović) kojeg zacijelo ne bi ni bilo da nije bilo Covida i famoznog “lockdowna”.
Srećom jer “Celuloza” je odličan album. Kao i projekti Chuia ili Tonija Starešinića, okrenut zadovoljavanju vlastitih kreativnih potreba bez komercijalnog umišljaja. Jer, Leut Magnetic ni za milimetar nisu odstupili od svojih izvornih glazbenih postulata.
Zvučni kolaž mračne atmosfere
Transžanrovska “Celuloza” otvara album i kreće kao maštovita kombinacija (uvjetno rečeno) melodioznog sinti-popa i diskretnih elemenata avangardne glazbe – naglašenih saksofonom i klavirom – no ne kroči smjerom chamber-popa već avant-rocka.
“Avangardni” uplivi još su izraženiji u “Svakog drugog dana” – temi koja bi mogla biti i na tragu davnašnjih eksperimenata Henry Cow, Gonga i krautrockera poput Fausta i NEU! – uz naglašeni ritam i bezgrešan učinak svih instrumentalista s prepletima gitare (na trenutke i orijentalnih dionica) saksofona i klavijatura.
“Brodovi” su pak odličan zvučni kolaž mračne atmosfere napajan na istim izvorima s vokalima i zanimljivim egzercirskim ritmom uz moćni bas i “dogradnje” klavirom/sintovima i zvukom melodike (kako su je znali koristiti i Gorillas) a “Goluba dva” lucidno otvorena pseudo-liturgijskim vokalima prije ubrzanja ritma s razigranim basom te čudesnih instrumentalnih jazzy sola i akcenata (gitara, saksofon, klavijature…) uklopljenih u organsku zvučnu sliku.
Odlična vokalna rješenja
“Odmor u podne” također otvaraju vokali u svojevrsnom mantričkom napjevu (u primislima su možda bili i Kraftwerk) a na gipkoj ritmičkoj podlozi uz već patentirane instrumentalne akcente dok “O Dio mio” najprije saksofonom a potom klavijaturama ulazi u prostor krautrockerskog avant-jazz rocka uz – opet – odlična vokalna rješenja s liturgijskom notom i odličan učinak svih instrumentalista. “Waterloo Sunset” ambijentalno je rasplinuta tema s daškom psihodelije na drugom polu od istoimenog zgoditka The Kinksa. “Dan po dan” u kojem je tekstopisac Lota Tudor ima sve odlike rukopisa i izvedbi Leuta Magnetica no s pumpajućim basom, melodioznošću saksofonskog sola mogla bi biti čak i radijski hit.
“Škura bura” je također podatnog ritma i melodioznosti no s obiljem elemenata koji temu guraju bliže starim ušima odraslim na krautrocku i Canterbury sceni ranih sedamdesetih nego li na popu i “klasičnom” rocku. Baš kao i zaključna “Daleko je obala” zamišljena i odrađena kao – Leutu Magnetiku – tako mila sporovozna rasplinuta tema u maniri Flaming Lipsa dok su se poigravali baštinom Pink Floyda ili pak Gongu sa saksofonskim dionicama Didera Malherbea ili Soft Machine u vrijeme “4th” albuma s Hughom Hopperom i Eltonom Deanom.
I jedna osobna opaska. Slučaj je htio da se ovaj album pojavio taman u vrijeme kad sam se pišući seriju tekstova o sedamdesetima, nekoliko mjeseci intenzivno bavio (ponovo preslušavao) krautrockom i Canterburyjem pa mi je “Celuloza” stoga još više “legla”. No, bilo kako bilo, riječ je o odličnom albumu koji – bez obzira na kojim je starim izvorima možda nadahnut – zaslužuje svaku pažnju i šešir dolje!