Četvrtak, 21 ožujka, 2024

PARANGALL: Miroslav Tadić & Yvette Holzwarth, Luka – Tamo gdje vječno sunce sja

Kao u kakav dalmatinski mandrač i u ovaj se album znakovito nazvan 'Luka“' sidre te jedno drugome uz bok vežu tradicijska makedonska glazba i poputbina koju su sa sobom u projekt donijeli virtuozni gitarist i njegova sjajna partnerica s violinom i violom.



MIROSLAV TADIĆ & YVETTE HOLZWARTH

Luka

Croatia records

*****

Čuli ste to već u izvedbama tradicijskih glazbenika-etnomuzikologa zaronjenih u duboke slojeve makedonske glazbe, u izvedbama pop i rock muzičara te vrsnih jazzera; u orkestralnim verzijama s filmskih soundtracka ili na smotrama folklora no da je riječ o nepresušnom vrelu nadahnuća kojim se i te naizgled ‘javne glazbene površine’ mogu čitati na nove i svježe načine neupitno dokazuju Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth albumom ‘Luka’.
Jer, kao u kakav dalmatinski mandrač i u ovaj se album znakovito nazvan ‘Luka“’ sidre te jedno drugome uz bok vežu tradicijska makedonska glazba i poputbina koju su sa sobom u projekt donijeli virtuozni gitarist i njegova sjajna partnerica s violinom i violom.

Kolaboracija lišena instrumentalističkog prenemaganja i samodokazivanja

Trebalo je imati kuraže pa i od tako općih mjesta kakva je ‘Eleno’ – koju se i u po glasa zapjeva u krčmi ili konobi kad padnu kriteriji nakon koje litre gemišta ili crnjaka – skrojiti novu temu poštujući sve (emocionalne) odlike starog izvornika no s vlastitim rukopisom. ‘Elena’ je tako na samom početku albuma potvrdila sve mogućnosti ove glazbene kolaboracije lišene instrumentalističkog prenemaganja i samodokazivanja; pače na određeni način i ‘poniznog’ naklona izvorniku.
Rezultat je upravo stoga sjajan jer se ni Miro ni Yvette ne nadmeću ni između sebe niti hrvaju s izvornikom već mu – unoseći svu svoju glazbenu vještinu te, još i više, emocije, odaju počast. Brzac ‘Gajdarsko oro’ je, već po žanrovskoj definiciji, na drugom polu od sjete i melankolije uvodnog broja no i ono pročitano kao dijalog (a ne nadmetanje) dvaju vrhunskih glazbenika koji zajedno tkaju čarobnu glazbenu tkanicu. A ona sredinom broja ulazi u prostor ambijentalnih ili meditativnih lirskih pasaža koji još i više naglašavaju brzoprstićke dionice.

Na tragu najboljih etno stilizacija Rya Coodera

Tadićeva autorska ‘Happy 13’ kao razrada teme ‘Postupano oro’ baš kao i dramatični ‘Rustemul’ temeljen na rumunjskom plesu, imaju zanimljivu notu medievalnosti u kojima neko vremešno rockersko uho može pronaći i bliske rođačke veze s perjanicima britanskog folk-rocka šezdesetih ali i ‘tadićevski’ rukopis nadahnut flamencom te – uvjetno rečeno – gypsy stilistiku u izvrsnim violinskim dionicama maestralne Yvette.
Flamenco je možda još prisutniji u sjetnoj ‘More sokol pije’. ‘Ne si ga prodavaj Koljo’ te ‘Eh ti momče Oghriđance’ sa svojim promjenama ritma i paralelnim vožnjama gitare i violine također demonstriraju kemiju koja struji između dvoje glazbenika a ‘Petro, Petrolenko’ mediteransku ‘južnjačku utjehu’ koju je Tadić također unio u projekt.
Zaključna ‘Vuprem oči’ je pak fascinantna meditativna obrada tradicionala (s diskretnim začinima Orijenta) na tragu najboljih etno stilizacija Rya Coodera te savršena točka na ‘i’ još jednog iznimnog Tadićevog projekta.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime