Petak, 23 rujna, 2022

Parangall: MUSE – Kako smo j..eno sj..ani

Jer globalna pandemija, sumrak demokracije u mnogim državama koje postaju prave despocije, protesti golemih razmjera, potresi i poplave koji kao da prizivaju kraj planeta te ruska agresija na Ukrajinu i grožnje nuklearnim ratom... nisu više tek mračna vizija britanske trojke već surova stvarnost. A o njoj – naravno – Muse žele govoriti i devetim albumom



MUSE

Will Of The People

Warner – Dancing Bear

****

Muse su oduvijek zloguko pjevali o apokalipsi koja nam kuca na vrata pa je friški album “Will Of The People” svojevrsna potvrda koliko su bili u pravu. Jer globalna pandemija, sumrak demokracije u mnogim državama koje postaju prave despocije, protesti golemih razmjera, potresi i poplave koji kao da prizivaju kraj planeta te ruska agresija na Ukrajinu i grožnje nuklearnim ratom… nisu više tek mračna vizija britanske trojke već surova stvarnost. A o njoj – naravno – Muse žele govoriti i devetim albumom. On, nimalo slučajno, počinje naslovnim brojem koji je zacijelo ironičan komentar finala Trumpove ere i “pobune” njegovih pristaša koji bi u ime “volje naroda” demokraciju, kao bebu u lavoru, bacili zajedno s prljavom vodom.

Odličnom tekstu savršeno paše ruho žestokog glam-rocka baš kao što je slijedeća “Complience” – sjajan komad plesno podatnog R&B-ja na tragu “Simulation Theory” iz 2018. obilato  začinjena sintesajzerima. Baš kao i “Liberation” koja govori o pokretu Black Lives Matter – zamišljena je i odrađena kao queenovski broj sa pseudooperetnim vokalima – ona je novi dokaz bezgrešnog Museovog uskakanja u različite, ranije već istražene, stilske i žanrovske prostore. “Wan’t Stand Down” tipičan je tako komad poetike banda koji godinama umješno krčka svoju viziju “futurističkog” rocka, melodioznost popa i one znane mračne i metalne gitarske udare, a “Ghost (How Can I Move On)” nježna klavirska emocijama natopljena tema koja govori o gubitku voljene osobe.

Konačna dijagnoza užasa

“You Make Me Feel Like It’s Halloween” na zanimljiv način pak govori o užasu kućnog nasilja koje je eksplodiralo tijekom pandemijskog lockdowna uz osebujan zvuk orgulja akcentiranim gitarskim udarima i prog-rock solom dok “Kill Or Be Killed” ima onaj davno patentiran štekčući riff i furiozni solo kao “posudbu” iz doom metala te mahniti bubanj koji dočaravaju užase rata. “Verona” bi mogla biti i svojevrsni hommage synth-popu OMD ili Ultravoxa i U2 čiji se utjecaj ćuti i u refrenu prethodnog broja. Brzac “Euphoria” ima slična nadahnuća iz osamdesetih uz zarazni refren koji će zacijelo zazivati kolektivno pjevanje na stadionskoj turneji. Zaključni broj albuma znakovitog naziva “We Are Fucking Fucked” je nova tema nadahnuta operetnim vokalima Queena  i (electro) punkom. Konačna je to dijagnoza užasa koji se događa oko nas uz zaključak “mi smo jebeno sjebani!”.

Srećom ne i Muse koji imaju još jedan veoma dobar album.

Pročitajte još...

Parangall: Bob Dylan – Springtime in New York: The Bootleg Series, Vol. 16, 1980-1985 

Za dylanofile koji imaju i studijske albume i prethodna izdanja 'bootleg' serijala, bit će itekako zanimljivo usporediti neke od studijskih ili pak alternativnih verzija objavljenih na njima s brojevima dostupnim na 'šesnaestici'. Kao trajni dokaz silnih Dylanovih mijena i kolaboracija s prepunom galerijom vrhunskih glazbenika

Parangall: Adele, 30 – Ispovjedni album zrelosti

S jedne strane, tu su vraški osobne, introspektivne, ozbiljne i emocionalne teme poput rastave braka, očajavanja pa nalaženja nove ljubavi i početka 'novog života', a s druge glazbeno najslojevitiji album na kojem je jednaka pažnja posvećena tom čudesnom vokalu, slojevitim no žanrovski rastresitijim aranžmanima i produkciji...

Parangall: ABBA, Voyage – Superioran povratak starih kajli

ABBA su se očito vratili i to onako kako su to svih ovih godina željeli njihovi fanovi: klasičnim ABBA albumom koji je zanemario (pametno!) sve aktualne trendove i naprosto nastavio tamo gdje su stali

Parangall: Barbara Munjas – pravo vrijeme, pravo mjesto i pravi zgoditak

Ako je album, kako veli Barbara, i svojevrsni bilježnički zapis jednog vremena i potrage – na što sugerira i njegova stilska raznolikost – ali i sazrijevanja, u potpunosti je opravdao sva njena očekivanja

Povezano

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Lou Reed Od Velveta do sjajnih projekta u sedamdesetima

A, kao što reče Mark Coleman, mada nije blistava poput one Velvet Undergrounda u prethodnoj dekadi, diskografija Loua Reeda u sedamdesetima dala je lijepi broj odličnih i trajno utjecajnih albuma

Parangall: Veliki, a možda i najbolji Ozzyjev album

Vješto – kao u najboljim danima – spajajući žestoke metalne riffove, gitarska brzoprstićka sola Zakka Wyldea ili osebujne prinose reprezentativnih gostiju te nevjerojatan osjećaj za melodiju kojoj su – kao srasle žanrovske krhotine – dodane mrvice psihodelične atmosfere, metala, bazičnog hard rocka ili bluesa, Ozzy O. je uz asistenciju Andrewa Watta potpisao možda i najbolji album samostalne karijere

Parangall: Madonna – Povratak kraljice plesnih podija

Osim glazbe same Madonna je tijekom najvećeg dijela karijere bila prihvaćena kao 'hodajuća provokacija'. Otvoreno se rugala klišejima popularne kulture te industrije masovne zabave koja je mnogo prije nje, ali bez njene izravnosti i, samosvijesti pa čak i ironičnog odmaka

Blast from the past – Pedeset godina YU grupe

Nije da su baš bili my cup of tea u realnom vremenu, no na posebnom mjestu ipak stoji njihov eponimni prvijenac iz 1973. objavljen na etiketi Jugotona

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime