PANIC! AT THE DISCO
Viva Las Vengeance
Fueled by Ramen Records
Sedmi album Panic! At The Disco pravi je naklon – i to do poda – rocku minulih dekada. Ili, konkretnije, bendovima i glazbi koja je u nježnijim godinama profilirala glazbeni ukus Brendana Urieja prije nego li su ga privukli emo, broadwayske balade, razigrani plesni synth-pop nadahnut novovalnim osamdesetima okađen i psihodelijom pa i hip hop…
Urie i bend koji su od prvijenca nadalje prolazili kroz brojne stilske i žanrovske mijene na svježem albumu – prvom nakon “Death Of A Bachelor” iz 2016. s uskakanjem u Sinatrine cipele – usmjerili su pažnju na, moglo bi se reći, “bazni rock zvuk” sedamdesetih i osamdesetih uz, naravno, vječno prisustvo tako im milih Beatlesa. Štoviše, ne bi li naglasio retro izvorište nadahnuća, album je snimljen uživo na osam kanala.
Naizgled čudna smjesa s dodatnim začinima
Sve je to itekako očito već u uvodnoj naslovnoj temi koja se obilato naslanja i na Elvisa Costella s Attractionsima, ramonoidne riffove te pozadinske vokale Queena i chamber pop. Uz sladunjave sintove i ljepljivu pop melodiju koja lovi na prvu. Ta naizgled čudna smjesa s dodatnim začinima campa funkcionira odlično! “Middle Of The Breakup” također ima nešto od mladog Costella križanog s gudački podloženim “rockerima” ELO-a iz polovine sedamdesetih i unisonim gitarskim vožnjama.
“Don’t Let The Light Go Down” mid-tempo je tema na tragu balada Carsa s dodatkom melodioznih gitarskih sola i raskošnih sintova podebljanih pozadinskim vokalima, a “Local God” – jedan od četiri singla koja su prethodila albumu – novalni “rocker” s pozadinskim vokalima a la Queen i naglašenim gitarama. “Star Spangled Banner” i “God Killed A Rock And Roll” otvorene su posvete Queenu.
Vraški zabavan album
Prva kao napaljeni brzac u kojem se – pazi sad! – ćuti ne samo gitarski rukopis Briana Maya (dominantan na cijelom albumu), nego i upliv Thin Lizzyja s njihove “The Boys Are Back In Town”; a druga kao tipična Mercuryjeva klavirska balada na tragu “Bohemian Rhapsody”. “Say It Louder” priziva u sjećanje rane Police u reggae/funk izdanju, “Sugar Soaker” AC/DC križane s glamom, a “Something About Maggie” Beatlese nadahnute music hallom i nezaobilazne Queen. “Sad Clown” je novo zazivanje Queena (ali i bendova poput Cheap Tricka i Kissa), “All By Yourself” balada kakvu bi snimio i Billy Joel, a zaključna “Do It To Death” tipičan broj stadionskog AOR rocka osamdesetih.
“Viva Las Vengeance” je vraški zabavan album. Sjajno realiziran kao imaginarni džuboks minulih dekada uz nisku hitoidnih brojeva, dobrih vibracija i pokoju – možda i autoironičnu – opservaciju o mjestu Panic!At The Disco, odnosno samog Urieja u sazviježđu rock and rolla u kojem blistaju svi njegovi negdašnji junaci.