Reizdanje prvijenca Dina Dvornika
Ulazak u svijet “kralja funka”
Croatia records
****
Vrijeme možda ne liječi rane ali svakako mijenja neke stare ocjene. I kritike.
Dina sam prvi put čuo početkom osamdesetih u tadašnjoj “fronti” na Gripama zapazivši – i u novinama pohvalivši – soul/rhythm and blues vokal tadašnjeg prilično dešperatnog benda Hidrant. Kineski zid – koji su nazvali po uobičajenom kolokvijalnom imenu za neboder u kojem su živjeli – braća Dean i Dino osnivaju 1983. Bio je to bend šestero (mladih, no solidnih) instrumentalista s frontmanom i pjevačem Dinom. Grupa svira po splitskim klubovima, a te iste godine u studiju Nenada Vilovića snimaju album za Suzy.
Eponimni prvijenac bio je, u vrijeme apsolutne dominacije novovalnih utjecaja, refleksija punka i hard-rocka, anakronizam; projekt okrenut funku Kool & The Ganga, Earth Wind & Fire i utjecajima Jamesa Browna. Album je ipak dao nekoliko radiofoničnih brojeva poput “Priđi malo bliže”, “Ja vidim sve” (koju je poslije često izvodio Dino) ili “Zaboli me glava”, no nije ostvario značajniji uspjeh. Kraj? Nipošto jer Dino koji je otišao u London gdje je “raduckao” i upijao glazbu po diskotekama, u Split se vratio još uvjereniji da je njegova vizija plesne glazbe – dakle funka – “ono pravo”. Stoga 1988. debitira na Zagrebačkom festivalu odličnom skladbom “Tebi pripadam” i dobiva nagradu stručnog žirija za najbolju skladbu te kao novo glazbeno ime. Ohrabren, ulazi u studio kod Nenada Vilovića i uz pomoć starog prijatelja Lukija snima materijal koji će se 1989. naći na njegovom prvijencu “Ti si mi u mislima”.
Kao da su godine zaoblile sva problematična mjesta
Album je na prvu kliknuo zahvaljujući mega-hitu “Zašto praviš slona od mene”. Tekst za Dinovu pjesmu napisao je Gibonni koji je prijatelja zamolio da ga ne potpiše jer je to bilo nespojivo s njegovim tadašnjim imageom “ljutog metalca”. Suradnja Đibe s funk-manijakom Dinom Dvornikom nije doduše 1989. rezultirala nekom novom žanrovskom vrstom, ni hrvatskom inačicom funk-metala a la Red Hot Chili Peppers, no zaslužna je za jedan od najvećih – ali i najboljih – hitova s konca osamdesetih.
Album je, naravno, svima oglasio da funk za Dina za nije bio ni tinejdžerska “infekcija” ni pomodna trendovska “fora” već čista i nepatvorena strast. Mada je Luki kao producent zajedno s Dinom odradio dobar posao album mi nije tada baš “legao”. Danas, pak držim da je unatoč žanrovskom miš-mašu i retro-funku koji mi je nekoć išao na živce, album odlično “ostario”. Kao da su godine zaoblile sva problematična mjesta i gruba srastanja učinivši da se album – i to ne samo kad su u pitanju trajnožareći brojevi kao “Zašto praviš slona od mene” i naslovni hitoidni broj – s lakoćom može uvrstiti u sam vrh ukupne produkcije domaće glazbene scene. I nekoć mi sporna “Lady” danas se čini neusporedivo boljom.
I zbog fankoidne gitare a la Chic i odličnog groova baš kao i “Neću da znam nikog osim tebe” kojoj samo “nedostaju” pravi puhači da bi imala visoku ocjenu. “Ti si mi u mislima” s onim neobuzdanim ritmom mi je – uz “Afriku”– apsolutni favorit u Dinovom opusu, a “Ljubav se zove imenom tvojim” (s odličnim saksofonom i princeovskim falsettom) zgodan odgovor na cendrave balade Barryja Whitea. “Ja nisam tvoj” mi pak danas djeluje kao uspjeli spoj funka i Memphis soula šezdesetih.
Dinov prvijenac je – pokazalo se – bio i pravo “pismo o namjerama” nakon kojeg je uslijedio čudesni “Kreativni nered” i pravi ulazak u svijet “kralja funka”.