ŠUMSKI
Kolobari
*****
Šumski su se opet oglasili i u već standarnoj proširenoj postavi sni(mi)li čudesan album!
Uvodni broj, instrumental “Kolobari”, mirne se duše mogao pojaviti prije pedeset godina u društvu post-psihodeličnih prog-rock i krautrock perjanika scene. Uz jednu iznimku: dodatak melodije koja u završnici broja i slijedećoj “Vinodol” preuzima glavnu ulogu. U potonjem slučaju s novovalnim štihom modificiranog ska. Zapravo, posve na tragu temeljne poetike Šumskog u kojoj se slobodoumno bira sa švedskog stola uvjetno rečeno globalnih alternativnih žanrovskih vrsta. U “Vinodolu” tako u suživotu sjajno funkcioniraju i spomenuti ska / novovalni predlošci i sintesajzerske dionice koje su iskočile iz prog/kraut ladice.
Elementi world musica – primjerice Kariba – oduvijek su bili jedan od omiljenih žanrovskih prostora Šumskoga pa ne čudi da su se našli u poletnoj “Sestra” koja brodi stazom kojom je nekoć davno krenuo Haustor. Dakako, ne kao precrtane šprance već kao predlošci za vlastitu maštovitu izvedbu križanu sa zvukovnicom pristiglom iz posve drugih prostora. Izlišno je i kazati s kojima su Šumski – i glavni autor Marin Juraga – oduvijek “na ti”. “Samo stvari” je pak ambijentalna laganica koja se aranžmanom sa sintom i “pustinjskom” trubom Igora Pavlice te koprenastim vokalima uz gitarske naglaske čak bliži jednom Calexicu ili neo-psihodeliji Mercury Reva.
Odličan album koji nudi čisti užitak
“Povratak u budućnost” se temelji na zgodnom gitarskom riffu koji uz sint i puhače ide prema nekom uvrnutom (no, vraški efektnom) R&B-ju da bi u raspletu teme odmaglio u smjeru tipične trans-žanrovske zvučne slike kakvu zna skrojiti samo Šumski. Na sličnom transžanrovskom tragu je i “Stara neman” s osebujnom dramaturgijom (riječ drama je apsolutno primjerena za dio koji prekida mantričku podlogu teme) i iznimnom “međuigrom” gitara, rasnih puhača i “antiknog” sinta. “Smrt” otvara gitara kojoj – u neo-indie folk temi – violončelo Stanka Kovačića daje dodatnu notu melankolije, no i u ovom broju puhači i njihovi uleti daju poseban kolorit te prog-kraut-jazzy začin.
“Deep Space Nine” je slično postavljena sa zanimljivim “brejkovima” i daškom folky-psihodelije koju podcrtavaju diskretan sint, violončelo i čembalo gosta Giuseppea Iampierija. Zaključna “Posljednji sati” ponovo je dijelom naslonjena na stilistiku Kariba (i Vještica) uz ulete gitara te naklon prema new waveu.
“Kolobari” su ponavljam! – odličan album koji vrišti za opetovanim slušanjima te nudi čisti užitak. Kao jedan od albuma godine!