TEOFILOVIĆI
Element
Croatia records
*****
Ako mislite da su harmonijski vokali Everly Brothersa ili, pak, Simona i Garfunkela najbolje što se može čuti kod muških dvoglasa, tada zacijelo nikad niste čuli Teofiloviće. Blizance Ratka i Radišu čiji su glasovi osebujni, jedinstveni pa ako ćete i čarobni – iako naizgled drsko jednostavni – te lišeni svih onih aranžerskih arabeski i estradnih poštapalica koje su odavno od takozvane tradicijske glazbe napravili šlageraški ćušpajz.
Teofilovići pri tome ne voze u rikverc jer nisu etnomuzikolozi koji u potrazi za onim (često mitskim) neokaljanim izvornikom tradicijske glazbe skidaju sve što su nanijela minula desetljeća ili stoljeća, nego se koncentriraju na samu bit. Emociju i atmosferu, odnosno duh pjesme za kojom posežu. A ta emocija i taj duh su kao polazište za čeprkanje ili – bolje jer kazati – dubinski kop po tradicijskim glazbenim slojevima upokojene zajedničke države, iznjedrili još jedan album sa četrnaest skladbi nastalih u neka prošla vremena.
U prvom planu esencija odabranog materijala – emocija
Ne razmišljajući o regijama i regionima tog blagoslovljenog i prokletog prostora, Ratko i Radiša su složili novi fascinantni glazbeni projekt brišući svojim izvedbama sve ono sitničavo i “estradno” što bi priječilo sagledavanje šire slike. Ili, preciznije rečeno, samo svojim glasovima – tek uz povremenu pratnju Radišinog tarabuka – izvlačeći u prvi plan samu esenciju odabranog materijala: emociju. Odabrane skladbe su mahom lirske i žalopojne kako već i priliči teritoriju na kojem je – čak i u ljubavi – uvijek bilo više čemera i jada nego li veselja, a čak i tamo gdje se ritam ubrza kao u “Vrbice, vrbo zelena” ne bježi se mnogo od melankolije koja ovija cijeli album.
Iako je riječ o svjetovnim narodnim skladbama, u svakoj od njih je nemala doza duhovnosti koja nije položena ni u koju od religijskih kolijevki, nego u ljudskost i temeljne emocije koje prepoznaje svatko tko glazbi Teofilovića pristupa otvorenih ušiju, srca i duše. Bez obzira na to bila pjesma s juga Srbije, iz Makedonije, Bosne ili iz Dalmacije. Jer Teofilovići su čak i od javne glazbene površine kakva je “Đelem, đelem” stvorili pravu senzaciju, otkrivajući joj one dubinske slojeve kakve možda nikad nismo čuli od sveopće buke i galame kavanskih pjevanja.