Ako je išta u “dvije i dvadesetima” obilježilo domaću diskografiju tada je to već impresivan broj vinilnih reizdanja na 180 gramskom vinilu te serijal albuma mahom remasteriranih s originalnih vrpci . Ne, nije to “samo” (ili “tek”) nakana diskografskih kuća da vam još jednom prodaju “stara muda pod bubrege”, odnosno nosač zvuka kojeg već imate na CD-u ili na starom vinilnom izdanju, nego blagovijest za sve stare i nove diskofile. Ujedno i svojevrsna korekcija kolekcionarskog tržišta vinila na kojem i neka marginalna izdanja od prije četrdesetak godina dosežu astronomske iznose.
Taj vinilni “blast from the past” na početku se temeljio na pouzdanim komercijalnim zicerima poput remasteriranih vinila Bijelog dugmeta, Tihomira Popa Asanovića i Timea a potom novovalnih perjanika (Idoli, Haustor, Električni orgazam…) ili kasnijih kultnih Majki ili Goribora koji konačno u reizdanjima zvuče kak’ spada već i nekih ključnih albuma odavno zagubljenih u bespućima diskofilskje zbiljnosti. “Pop festival Ljubljana 1972 – Boom” u reizdanju agilne Croatia Records jedan je od njih.
Svojevrsni pokazatelj tadašnje – najšire shvaćene – rock scene
Budući da je reklamiran kao “jugoslavenski Woodstock” – odnosno prva rockerska masovka održana u travnju 1972. u ljubljanskom Tivoliju – vrijedi ga se sjetiti upravo u kolovoškim danima kad se prisjećamo mitskog rock festivala iz 1969. Jer, ako je kultni Woodstock bio i epitaf “ljeta ljubavi” te manje-više uspješan presjek glavnih struja desetljeća na umoru i ljubljanski je “Boom”, unatoč onog “pop” u naslovu projekta, bio svojevrsni pokazatelj tadašnje – najšire shvaćene – rock scene. Koja je, uz očekivani “delay”, ipak hodala smjerom dominantne globalne rock produkcije.
Konkretno, dvostruki album iz Tivolija uhvatio je većinu izvođača manje ili više ozračenom tada dominantnim hard i prog-rockom. Čak su i Indexi sa svojom “Hej ti” – osim famoznog EP-ja iz 1969. s “Plimom” jednim od rijetkih “rockerskih” brojeva zabilježenih na vinilu – pokazali da mogu biti i rasni (prog)rock band koji će se otrgnuti etiketi grupe s najboljim A frazama i “kuruza” refrenima. Ovaj put prije svega zahvaljujući razigranoj ritam sekciji i orguljama koje, uz odličnu asistenciju sjajnog gitariste Bode, dominiraju brojem.
Drago Mlinarec je s Ivicom Kišom i Tomažom Domiceljem, u akustičarskoj maniri – moglo bi se čak kazati na tragu Richiea Havensa s Woodstocka – izveo duhovitu Kišovu zezalicu “Kaj god blues”, a potom “Skladište tišine” izvorno objavljenu iste godine na albumu “Pjesme planine”. Zanimljivo je također albumu sa zamjetnim utjecajima prog-rocka. Potonja je bila sjajna provokativna tema o istini o kojoj se ne smije javno govoriti, a izvedena u tipičnoj Dragecovoj trubadurskoj maniri uz akustičnu gitaru i usnu harmoniku. Danas zaboravljena slovenska grupa Alarm svojom skladbom “Boj” – hard rock stilizacijom koja je, uzgred, kasnijih godina obilježila veći dio opusa Atomskog skloništa – zaključila je A stranu prve ploče.
Dovođenje u vezu 777 i rocka djeluje kao vic
Grupa 777 na “rock festivalu”? Znajući njihov zabavnoglazbeni festivalski opus s biserima poput onog s tekstom “Zemlja je okrugla i to s obje strane, ja iz pravog ugla brojim noći dane / Zemlja je okrugla, tek ponegdje nije…” dovođenje u vezu 777 i rocka djeluje kao vic. No, njihova izvedba standarda “Exodusa” (teme iz istoimenog filma Otta Premingera) bliži ih bendovima poput Vanilla Fudge.
Mladi levi Janeza Bončine Benča su pak svojom “Spominjam se antimaterije” – još jednim podugačkim brojem – potvrdili status benda koji je s izvornog pop-rocka uspješno uskakao u soul te, u konkretnom slučaju, u okruženje avangardne glazbe i free-jazza u broju zamišljenom kao prog-rock suita s naizmjenično složenim melodioznim stavcima i smionim zvučnim eksperimentima. Jer pojedine dionice broja imaju najbliže dodirne točke s eksperimentiranjima Miljenka Prohaske na Arsenovom “Homo Volansu”.
Drugu ploču otvorio je tadašnji hit singl “Nebeski dar” osječko-zagrebačke grupe Had; nježni pop broj koji je bendu donio uspjeh ali ga udaljio od publike sklone njihovom izvornom hard rock/prog rock zvuku. Ne čude stoga zvižduci zabilježeni tijekom izvedbe u Tivoliju. Druga – također autorska – skladba “Put u ništa” bila je posve drugačija pa je i dočekana ovacijama kao hard-rock brzac nadahnut i Creamom s upečatljivom gitarom Veselog Oršolića i orgazmičkom završnicom.
Kako je Dado Topić konačno pronašao pravo mjesto
Kasniji šansonjer, no tada još pop “trubadur” Ivica Percl dao je “Boomu” svoju akustičarsku laganicu “Svakog dana ja znam”, a mahom zaboravljena i podcijenjena Grupa Marina Škrgatića “Smij se”. Skladbu je – eto zanimljivog detalja – napisao mladi orguljaš Rajko Dujmić, a bend izveo u izdanju prog-rock suite s instrumentalnim pasažima (uz naglašene orgulje i gitarski solo) te Škrgatićeve vokalne dionice. Vriskovi i promjene ritma kao da su temi dale nešto od psihodeličnog bisera Arthura Brownea “Fire”, a i sama skladba kao da je bila ozračena i psihodelijom bendova poput Iron Butterfly.
Zagrebačka Nirvana, čija je “222” otvorila album, i zaključila ga je temom “Pred tvojim vratima”: skladbom naslonjenom na čvrsti rockerski zvuk uz saksofon koji ih je odvlačio prema stilizacijama la Colosseum. No, onaj ključni, najbolji i najupečatljivi broj albuma, zbog kojeg sam prije pedeset godina silnom vrtnjom “izderao” izvorno izdanje “Booma”, bila je epska trinaestominutna “Za koji život treba da se rodim” Timea. Pokazala je, među ostalim, da je u novom društvu Dado Topić konačno pronašao pravo mjesto, odnosno – dopustite mi – bio ultimativan dokaz da su Time daleko bolje, odnosno baš organski, usvojili prog rock od beogradskih konkurenata Korni grupe.
Golema važnost za diskofile
U koncertnoj izvedbi u Tivoliju čini se još boljom nego li na studijskom albumu. Iako možda uhu nenaviklom na srodne prog-rock epske teme broj može djelovati kao pretenciozno kalemljenje ambicioznih instrumentalnih pasaža u cjelinu, svaka od dionica je savršena. Posebice onaj fluidni dio kojem glavni pečat daju Popove orgulje ili, pak, “brzac” vođen moćnim basom te sjajnim klavirom u dijalogu s Hammondom i flautom te eksplozija Vedranove gitare u repetitivnoj frazi i solo dionicama na razmeđu Claptona i Hendrixa.
“Boom 72” se nekoj novoj publici može činiti nevažnim reliktom rocka iz najranijih sedamdesetih, no njegova je važnost golema za diskofile te sve one koji (bez obzira na zavidljivi zov nostalgije) kane zaroniti u desetljeće u kojem je eksplodirala jugoslavenska rock scena i njezina diskografija.