PAVEL
Ennui
Dallas Records
**** ½
“Ovako svijet završava”, kao da zlokobno poručuje Pavel u uvodnom broju albuma – elegičnoj, bogato orkestriranoj, nikad raskošnijoj, temi koja se polako diže i raste poput tijesta u naćvama te, uvodom i finalom svakako dostojnoj filmskog platna.
Refren koji ulazi u uho, aranžman i produkcija (uvjeren sam kao i drugamo na albumu nadahnuti Springsteenovim lanjskim izletom prema chamber-popu) idealan je ulaz u album. Doduše odveć ambiciozna za radijski singl, no “kompenzacija” stiže već na drugom broju “Na krivoj strani povijesti” ovlaš naslonjenoj na beatlesovsku (“When I’m Sixty Four”) kombinaciju zarazne pop melodije, elemenata music halla, gitara i efektnih puhača.
U ovitku raskošnih orkestracija s naglašenim klavirom
Pogled unatrag je očit i na “Suncu” s Tonkicom kao glavnim vokalom jer riječ je o soulom okađenom himničkom up-tempo gospel-popu koji kao da je stigao iz kakvog mjuzikla (recimo, “Kose”) kao i u poletnoj “Jedan dobar dan” (s “vjetrenjača” gitarskim frazama a la Who), sintovima na tragu osamdesetih, back-beatom i zaraznom melodijom naglašenom puhačima i pozadinskim vokalima te country stilizaciji “Bijela jedra” s više no pogođenim dvoglasom Aljoša i Tonkice. Ponovo u ovitku raskošnih orkestracija s naglašenim klavirom.
“Kako da te ne volim” melankolična je tema u ovojnici gudača što je, naravno, okvir u kojem se idealno snalazi Tonkica, no i ova skladba ima lucidan “brejk” koji temu (uz saksofon i klavir) vodi u prostor laganica šezdesetih na kojima su, primjerice, i Đavoli u osamdesetima temeljili karijeru.
“Bilo bi divno”, rasna je nježna balada u suglasju muško-ženskog vokala te uz – eto karakteristike cijelog albuma – sjajan refren. “Ne daj na nas” kao da autorskim rukopisom Ante Gela želi redefinirati “klasičnu” šlageristiku i odvući ju u novo doba suradnjom Tonkice i Tedija Spalata. Uspješno.
Zanimljiv iskorak prema “pustinjskoj tex-mex americani”
“Dobri se zaborave” je pak vraški zanimljiv iskorak prema “pustinjskoj tex-mex americani” Calexica koju su Pavel već apsolvirali na prethodnom albumu uz onu prepoznatljivu “morriconeovsku” trubu Stipe Mađora i gitarski twang te neočekivani ulet violine Deana Melkija s ubrzanjem koje broj vodi prema finalu. Završnica broja je i logičan uvod u “Treba svirati bas”, u ritmu valcera i primislima na neki osebujni gypsy swing dok je “Otkako te nema” – s naglašenim violinskim dionicama – daljnje uranjanje u sličnu stilistiku koja miriši i na panonski “spleen”.
Zaključna “Samo da jutro ne dočekam sama” novi je pop biser prvorazredne dramaturgije, s izvrsnim podebljanjima onog kristalnog Tonkičinog glasa diskretnim pozadinskim vokalima, aranžmanom ( nadahnutih Springsteenovim “Western Stars”) gitarskim i klavirskim naglascima.
U novoj postavi Pavel zvuči uvjerljivo baš kao i autorski rukopis Aljoše Šerića. Najkraće rečeno, drugi uzastopni zgoditak vrhunskog pop benda.
Naslovna fotografija: naslovnica albuma / Dallas Records