OZZY OSBOURNE
Patient No.9
Epic – Menart
*****
Priznajem da su me Ozzy Osbourne i njegov matični band prestali zanimati nakon onih legendarnih prvih šest albuma Black Sabbatha zaključno sa “Sabotage!” davne 1975. No – vrag su te godine i minuli diskofilski staž – i stari band i Ozzyjev friški album poput burina u dalmatinskoj sezoni požara, raspalili su negdašnju žeravicu. Najprije Sabbathi onim sjajnim albumom “13”, a Ozzy pak novim projektom “Patent No 9”.
Zašto? Pa kad poslušate uvodni naslovni broj albuma s demonskom vriskom iznad klavijatura prije nego li krene moćno čekićanje Chada Smitha i gitarski sudbinski sabbathovski tonovi te poput žileta naoštrena orgazmička sola Jeffa Becka uz bas Roberta Truilla morate se zapitati je li se Ozzy upravo pojavio iz vremenske kapsule u kojoj je proveo barem četiri desetljeća ili je riječ o gospodinu u godinama koji se, k tome muči s Parkinsonovom bolešću. Zlobnici bi rekli da bi uz little help of his friends u studiju, a u slučaju nastupne teme tu su genijalni gitarist, basist Metallice, bubnjar Red Hot Chili Peppersa te sveprisutni gitarist/multiinstrumentalist/producent Andrew Watt – i Popularni Jole ili Mate Bulić zvučali opako.
Ipak sve bi to bilo uzalud da Ozzyjev vokal nije jednako uvjerljiv i upečatljiv kao nekad. “Immortal” – novi pakleni brzac – otvara žestoki gitarski riff kojeg kroz cijeli broj vozi Mike McCready iz Pearl Jama utisnuvši u temu i svoj eksplozivni solo lišen negdašnjih heavy-metal brzoprstičkih klišeja. Dakako uz moćnu ritam sekciju s Chadom Smithom i G’n’R basistom Duffom McKaganom.
Uz Chada Smitha i Truilla ovo je najbolje moguće re-izdanje
Stari Ozzyjev suradnik gitarist Zakk Wylde čiji se prsti provlače albumom predvodi novu zvjezdanu ekipu u “Parasiteu”. Skladba snimljena uz pomoć pokojnog bubnjara Foo Fightersa Taylora Hawkinsa i Truilla reprezentativan je komad vanvremenog hard-rocka u kojem se Zakk solom baš zaigrao. Prava senzacija slijedi pak na slijedećem broju “No Escape From Now” u kojem se Ozzyju pridružio Tony Iommi. I eto Black Sabbatha – uz Chada Smitha i Truilla – u najboljem mogućem re-izdanju. Nježni uvod s akustičnom gitarom i onom sabbathovskom ritam sekcijom te prepoznatljivom dramaturgijom, Iommijevom gitarom i naprosto sjajnim Ozzyjevim vokalom ubrzo odvlači broj među klasike Black Sabbatha. Do srži sabbathovska je i još jedna kolaboracija s Iommijem “Degradation Rules”.
I ona uz maestralan učinak ritam sekcije dvojca Smith – Truillo te Wattovu usnu harmoniku. Ni slijedeća “One Of These Days” s Ericom Claptonom nije ništa slabija. Dapače! Claptonova svirka na tragu negdašnjih sola s Creamom – naravno u posve različitom izdanju od metalom ozračenih gostujućih gitarista – idealno je sjela uz Ozzyjev vokal, Chadov bubanj i Duffov bas zgodno no diskretno podržana orguljama Jamesa Poysera. Sjajnu beatlesovsku laganicu “A Thousand Shades” – jedan od najbolje otpjevanih brojeva albuma – krasi i Beckova gitara (s primislima na Georgea Harrisona ili u iznimnom solu na Claptona u “While My Guitar Gently Wheeps”). Uzgred rečeno, Beatlesi kao nadahnuće našli su se i u laganici “Nothing Feels Right”.
Ozzy O. je potpisao možda i najbolji album samostalne karijere
Album bez ijednog slabog mjesta zaključuju “God Only Knows” i “Darkside Blues”. Prva je uz Josha Homma novi podsjetnik na Sabbathe iz najbolje faze a potonja iznenađujuća blues stilizacija odnosno posveta bluesu Delte u izvedbi Watta (akustična slide gitara i usna harmonika) i Ozzyja.
Vješto – kao u najboljim danima – spajajući žestoke metalne riffove, gitarska brzoprstićka sola Zakka Wyldea ili osebujne prinose reprezentativnih gostiju te nevjerojatan osjećaj za melodiju kojoj su – kao srasle žanrovske krhotine – dodane mrvice psihodelične atmosfere, metala, bazičnog hard rocka ili bluesa, Ozzy O. je uz asistenciju Andrewa Watta potpisao možda i najbolji album samostalne karijere. Za “staru kajlu” koja je u 73 godine života prošla odveć toga, kud ćeš boljeg i većeg dostignuća.