AC/DC
Power Up
Columbia – Menart
****
Ona stara maksima “sve se mijenja osim Kamenja” koja je govorila o postojanosti Rolling Stonesa, mnogo bolje bi pristajala AC/DC. Bandu koji i četrdeset godina nakon osnutka, unatoč smrti ključnih članova i golemih problema (najprije smrti pjevača Bona Scotta davne 1980. godine, a potom “zaštitnog znaka” benda gitariste Malcolma Younga 2017. te gluhoće pjevača Briana Johnsona koji je novi album snimio sa slušnim aparatom) i dalje praši gazeći odavno utabanom stazom. Mana? Kako se gleda.
Za fanove, tvrdoglava upornost kojom AC/DC šiba svoje riffove, paklene rock brzace i srcedrapajuće balade – najbolja je moguća vijest.
Oni “drugi” pak, očito, nikad nisu pohodili koncerte AC/DC niti bili dio njihove goleme planetarne sljedbe.
Album “Power Up” prolazi ili pada upravo na toj razdjelnici. Jer on je – s jedne strane – “samo” još jedan u nizu albuma AC/DC, a s druge, fantastičan dokaz da vremešni model i strategija i dalje funkcionira kao nekad.
Uvodna “Realize” koju otvara riff kojim su AC/DC stvorili ime uz eksplozivne power-chords i vrišteći vokal Briana Johnsona, vozi istom brzinom kao i sve dosadašnje rock and roll “budnice” od “Highway To Hell” naovamo. Stari reklamni slogan Gibsona koji je svoj znameniti model SG – kojeg je, pored ostalih, proslavio i Malcolm Young – da svatko tko kupi ovu gitaru uz malo muke može “derati” riffove kao AC/DC, i nije tako bedast kako se čini na prvu. Jer, power-chords i riffovi benda nisu nikakva velika umjetnost koju ne bi mogao savladati svaki malo ambiciozniji početnik (konačno, to je uspjelo košarkašu Dinu Rađi) no, kvragu, samo su AC/DC od tako jednostavnog i ne baš odveć zahtjevnog gitarističkog “umijeća” stvorili “monstruma rock and rolla”.
“Rejection” – drugi po redu broj albuma – to zorno pokazuje jer tek malko modificiran riff čiji su korijeni još tamo daleko u šezdesetima, funkcionira kao čvrsta spona između “bolje prošlosti” i /(ponovo) izgledne budućnosti benda. AC/DC naprosto funkcioniraju dobro kao i uvijek.
Malcolma je kao ritam gitarist zamijenio nećak Steven Young dok Angus predvodi obnovljeni band (u kojem su opet bubnjar Phil Rudd, basist Cliff Williams i Johnson) kojem je u povratku ruke dao njihov stari i pouzdani producent Brendan O’Brien.
Rezultat je stoga bio posve očekivan: tribute album preminulom Malcolmu, ali i samom bendu koji je opet u akciji. Nastupni singl “Shot In The Dark” upravo je to: klasični AC/DC s upečatljivim riffom, vrištećim vokalom i zaraznim refrenom koji zove na zborno pjevanje kao – neupitni – novi koncertni hit i “dizalica”. melodijskim.
Baš kao i “Systems Down” s moćnim bubnjem uz reski “youngovski” riff ili “Kick When You Down” s upečatljivim minimalističkim riffom koji se provlači kroz cijeli broj na strateškim mjestima “podebljan” višeglasnim (himničkim) uletima.
“Power Up” je album kojeg se može staviti na gramofon (ili u player) odmah nakon što ste po tko zna koji put poslušali “Back In Black”, a da vam se ništa ne mijenja u percepciji i doživljaju benda. Jer, u slučaju AC/DC tridesetak godina “amo ili tamo” ne znači baš ništa jer njihov bučni i moćni (stadionski) rock and roll i dalje drži vodu.
Naslovna fotografija: službena naslovnica albuma