Prošlo je punih osam godina da je otišao Arsen Veliki. Moram ponoviti – kad već mnogi nisu nego, umjesto počasti Arsenu, ovih dana slave “velikog skladatelja i pjevača” mahom humpa-cumpa opusa – što sam napisao u povodu njegove smrti. A Arsen fali: danas možda više nego ikada.
‘Teče mi odjavna špica’
Otišao je i On. Arsen Veliki. Najveći. Posljednjih mjeseci, kad god bi se čuli, na pitanje “Kako si?” odgovorio bi: “Pa, teče mi odjavna špica!”. Kako tipično za njega – promislio bih – no ovaj put nije to više ni zajebancija, ni sarkazam ni jedna od bezbrojnih duhovitosti koje su ga činile, među ostalim, tako prokleto drukčijim od svih drugih. Taj put je to bila činjenica. Arsenova je odjavna špica istekla.
Pisao sam o Arsenu više nego o ikome drugome. I velike i male tekstove, osvrte na koncerte i bilješke za mnoge njegove albume. Pa i za ovaj posljednji nekako oproštajno nazvan “Suputnici”. Arsen ga je još pred rat snimio s pokojnim Stjepanom Mihaljincem, a cijeli album “covera”, čudesnih prepjeva i izvedbi skladbi koje su mu značile koliko i vlastite, nosio je ugođaj svojevrsne mise zadušnice.
Jedna bezobrazno velika, važna i drsko plodna karijera
Nešto kao spomenik podignut mrtvim prijateljima, preminuloj “braći šansonjerima”, “suputnicima” čija je odjavna špica istekla mnogo prije njegove. Što novoga o Arsenu uz ovaj simbolični novinski oproštaj još napisati? Ništa osim lupanja po „općim mjestima” jedne bezobrazno velike, važne i drsko plodne karijere.
Kazati možda da je blagoslovljen talentom i duhovitošću, šarmom i lucidnošću te naoružan cinizmom, svih ovih godina brodio, poput naute-samca, sam kontra matice. Obračajući se – za razliku od lovaca na sitne duše, – ne svima, već ponekima. “…Meni ne trebaju mladi… A Bogme ni stari… meni trebaju – svjesni. Oni koji imaju osobni pristup, koji su došli do nečega sami, koji su nešto pročitali, koji su formirali svoju duhovnu sferu… Njih trebam!…”, rekao mi je u jednom intervjuu.
Uvijek tako tvrdoglavo svoj
Odatle i njegova ironična, a možda čak i doslovna identifikacija s čagljem (kako mu se zvala pjesnička zbirka), osamljenom beštijom, a koja više od bilo koje biografske studije govori o ćudi Arsenovoj: o kantautoru koji je uvijek bio tako tvrdoglavo svoj, ali i bez suzdržanosti, ako ste ga htjeli i voljeli, “naš”.
Pedesetak godina Arsenove karijere nisu luk i voda. Godina gsopodnja 1964. u kojoj je rijeka Sava poplavila trećinu Zagreba, a Beatlesi poput tsunamija zapljusnuli Ameriku – bila je i njegova godina afirmacije. Kao kantautor osvojio je Splitski festival prvom nagradom žirija, drugom publike i nagradom za najbolji tekst. Kantautorska zvijezda je bila rođena iako je zbog toga u Splitu zamalo popio ozbiljne batine.
Te iste 1964. na Zagrebačkom festivala se okupila “moćna gomilica” skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64 ne bi li promovirali autorsku pjesmu – šansonu. Arsen piše i sklada “Moderato cantabile” i prvi put je izvodi izvan konkurencije na Zagrebfestu kao dio koncerta Studija 64. “Moderato Cantabile” je ni manje ni više nego amblematski broj hrvatske autorske pjesme, skladba koja i danas zavrjeđuje atribut glazbenog nacionalnog spomenika.
Bio je ‘estradno neprilagođen’
Dedić je unatoč tako blistavom estradnom početku oduvijek pokazivao da je “estradno neprilagođen” i posve izvan matice kojom su plutali vodeći protagonisti šlageraške scene te daleko od “opće vike i panike, velikih glasova, velikih parada, velikih aranžmana”, kako je znao kazati.
Njegove skladbe su – i to sam jednom napisao – čak i kad se pojam kantautor rabio poput otvorene uvrede ili psovke, nosile pečat autorstva i jake osobnosti a izvedbe bile lišene deračine, pomodnih afektacija i prenemaganja kao čista suprotnost svih važećih kanona šlagerske konfekcije. Već sam njegov opstanak na “estradnoj sceni” bio je pljuska konfekcijskom boflu, svakoj prosječnosti, “niskim vrhuncima”, ali ujedno i krunski dokaz da se i na domaćem tlu – a ne samo u djelima Brela i Aznavoura, Dylana i Cohena – i u naizgled “trivijalnoj” formi popularne glazbe i šlageristike može potpisati reprezentativno autorsko djelo.
Arsen pjesnik, veliki glazbenik s podjednako značajnim opusom u “šlageristici” te filmskoj i scenskoj glazbi – gle apsurda – kao umjetnik se potvrdio prvenstveno djelujući u naizgled populističkom prostoru “primijenjene poezije” i “popularne glazbe”. Bio je naprosto autor koji nije želio biti “pjesnik” već “samo ono što su Brel i Aznavour” – odnosno metaforički “pjesnikov bratić”, no postigao je neusporedivo više od svih onih silnih kvazi-pjesnika koje su zbog “borbenih” ili “domoljubnih” zasluga utrpali u pučkoškolsku lektiru.
Pjesnik kojem se vjerovalo
Arsen je ušao u onu drugu lektiru. Onu na koju je mislio veliki dramski pisac Duško Kovačević kad je kazao “Arsenove pjesme (…) su emocionalni pasoš jedne generacije s kojim se prešlo preko granice opisivanja svojih osjećaja”. Pjesnik kojem se vjerovalo, glazbenik uz čiju se glazbu živjelo.
“…Ostao sam u pustoši. Umro mi je Dražen Bojić koji me pratio pola života, drugu polovinu me pratio Miha (Stjepan Mihaljinec) kojeg također više nema, Branko Bulić je prestao svirati, a ja sam operirao obje ruke zbog okoštavanja tetiva. Prema tome ostaje mi samo Matija kojeg ne mogu maltretirati svojim žanrom, osim povremeno. Zato ću na pozornici ubuduće biti sam kao Léo Ferré, i to kad mi se bude dalo raditi. A pošto nisam ni gramziv, ni siromašan ni častohlepan, vjerojatno će toga biti minimalno… Što se tiče estrade i kakova je spreman sam odmah otkazati pretplatu…”, kazao mi je za našeg posljednjeg “razgovora za novine”.
Arsenova je pretplata otkazana, a životna odjavna špica istekla, no “film” njegove umjetničke ostavštine – za razliku od mnogih sezonskih senzacija – vrtjet će se unedogled. Jer, da ga možda posljednji citiram “svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema, kažu da nema malih uloga, ma vraga nema”. A Arsenova je uloga bila i bit će samo ona glavna.