Deseti studijski album ‘Station To Station’ sniman je koncem 1975. u Los Angelesu, a objavljen 23. siječnja 1976. Nastajao je u vrijeme goleme osobne krize o kojem je godinama kasnije i sam Bowie govorio kao o ‘najgorem razdoblju u životu’.
Mučila ga je kokainska ovisnost koja je uzrokovala paranoju, trajno stanje tjeskobe, frenetičan rad u studiju na seriji demo snimaka za Iggyja Popa te tromjesečni rad na filmu Nicholasa Roega ‘Čovjek koji je pao na zemlju’, gdje je tumačio glavnu ulogu.
Zbog ovisnosti bio neuračunjiv te opsjednut mitologijom, uljučujući i nacističku
No, kako je to zapisao Cameron Crowe 2010. u knjižici koja je pratila opsežan box ‘Station To Station’, “album je (ipak) bio precizno domišljen i ostvaren”. Iako je tvrdio da je završio priču s rock and rollom, a rock s njime, veli Crowe, Bowie ga je redefinirao i udario put kojeg će mnogi pratiti. Ujedno, stvorio je novi scenski lik: Tin White Duke koji je bio svojevrsni križanac onozemaljskog aliena i kabaretskog maga.
No Thin White Duke je imao i drugu mračnu stranu. Bowieve izjave o Hitleru (koji je, kazao je u intervjuu, bio jedna od prvih rock zvijezda dodavši da ‘vjeruje u fašizam’) te očijukanje s propagandnim i dizajnerskim rješenjima Goebbelsa i Speera (čiji je ‘lichtturm’ bio predložak za svjetlosna rješenja na turneji), bile su najmanje kontroverzne te odraz očite kokainske ovisnosti, paranoje pomiješane s megalomanijom i potpune smušenosti.
Kada je u New Musical Expressu objavljena fotografija Bowievog povratka u Veliku Britaniju na kojoj odjeven u crnu košulju u crnom otvorenom Mercedesu podiže ruku na pozdrav okupljenim fanovima, za medije je to bio čvrst dokaz Bowieve naklonosti prema nacizmu. Godinama kasnije Bowie se mnogo puta ispričao zbog svoje ‘naci faze’ tvrdeći da je u to vrijeme zbog ovisnosti bio neuračunjiv te opsjednut mitologijom. Uključujući i onu nacističku.
Station to station – svojevrsni vapaj za povratkom u Europu
Na albumu joj nije bilo ni trunka. Za ‘Station To Station’ je odabrao pouzdanu, na koncertima izbrušenu ekipu: gitariste Carlosa Alomara (i Earla Slicka koji je kasnijim nasnimavanjima skladbama davao željenu teksturu i efekte), basistu Georgea Murraya te bubnjara Dennisa Davisa a u studiju im se pridružio Springsteenov Roy Bittan. Produkciju je, često zajedno s Bowiem, potpisao Harry Maslin.
Za dio kritičara naslov albuma je bio znakovit jer je Bowie već ranije (na albumu ‘The Man Who Sold The World’) posezao za temom putovanja kao metaforom vlastitih mijena i samootkrivanja. Potom, kako je kasnije govorio sam Bowie, album je bio i svojevrsni ‘vapaj za povratkom iz Novog svijeta u onaj Stari: u Europu.’On je to bio i u glazbenom smislu jer je album tranzicije s ‘amerikanizirajućeg’ soula i funka ‘Young Americans’ prema krautrocku, odnosno njemačkim grupama poput Tangerine Dream, Neu! i Kraftwerk, koje su obilježile slijedeći album ‘Low’ i cijelu Bowievu ‘berlinsku fazu’. Potom, i tekstovi su umjesto ‘američkih slika’ bili nadahnuti starim europskim izvorima: Nietzcheom i Alisterom Crowleyom.
Uvod u ‘berlinsku fazu’ i jedan od najboljih albuma u Bowievoj diskografiji
Album sa šest skladbi otvorila je naslovna ‘Station To Station’ čiji početak efekntim kreautrockerskim zvučnim kolažom imitira tutnjavu vlaka. Prvi dio skladbe je svojevrsni sporovozni marš s mrvama funk fraziranja, atonalnim gitarama, muklim ‘sudbinskim’ basom dok se u drugom eksperimentalnijem dijelu posve približava prog-kraut rocku. Baštineći strukturu suite i vokalni stil od prvog a eksperimentalnu zvukovnicu od potonjeg.
‘Golden Years’ je u osnovi bio nastavak infekcija discom i funkom ‘Young Americansa’ (on se doduše osjećao i na prethodnom broju u Murryaevom diskoidnom basu) i predodređen za veoma uspješni hit singl.
Zaključni broj na prvoj strani albuma bila je ‘Word On A Wing’ ozračena religijskom tematikom, no na tipičan bowievski način uz sumnju hoće li mu ‘onozemaljsko’ pomoći u egzorcistu osobnih (kokainskih) demona. Odličnu baladu otvara (sveprisutan) klavir Roya Bittana sa sintesajzerom u podlozi uz croonerski emocijama nabijen vokal.
Završetak broja, pak, s orguljama i sintesajzerom koji odlaze u ‘fade out’ tipičan je patent prog-kraut rocka. ‘TVC15’ na B strani albuma nadahnuta je Iggyjevom narkotičkom halucinacijom o televizoru koji je progutao njegovu djevojku a snimljena kao žovijalan broj u kojem se osjeća i upliv disca, malo glama pa čak i Velvet Undergrounda.
‘Stay’ otvara Slickov gitarski riff odgovoran za funkoidnu atmosferu cijelog broja koji kao da je stigao s repertoara Chica. No gitarski dueli Slicka i Alomara govorili su da je riječ o prvorazrednom art-rock broju. Album je zaključila filmska skladba ‘Wild Is The Wind’ Dimitrija Tiomkina i Neda Washingtona kao Bowiev hommage verziji koju je snimila Nina Simone s Davidom u odličnom croonerskom izdanju.
‘Station To Station’ je najavio ‘berlinsku fazu’ te je bio veoma utjecajan za mnoge kasnije vodeće protagoniste post-punk scene, ali je također i jedan od najboljih albuma u Bowievoj diskografiji.