U proljeće 1976. – pod neospornim utjecajem pojave Pistolsa – Joe Strummer napušta pub rock band 101’ers i – zajedno s Mickom Jonesom – koji je svirao u hard rock grupi London SS te basistom Paulom Simononom (još jednim kojeg je fascinirala pojava Pistolsa) osniva Clash. Priznajem da su mi Clash – uz Ramonese i Buzzcockse – bili i ostali najomiljeniji bandovi nastali u osvit punkerske revolucije.
I danas stavljam ruku u vatru da su Clash, unatoč pionirskoj ulozi i utjecaju Pistolsa kao glasnogovornika novog doba, bili daleko uvjerljiviji, autorski jači i svirački kompetentniji od Rottenove družine. Zapravo između Pistolsa i Clasha je teško podvući zajednički nazivnik. Prvi su bili nihilistički i anarhistički band, ovi potonji idealistički ljevičari. Pistolsi su unatoč svom “ideološkom radikalizmu” bili bliski (i okoštali) u New York Dollsima, dok su Clash slobodoumno svoj glazbeni iskaz oplemenjivali vezama s bazičnim rockom, “roots” glazbom, rockabillyjem, reggaeom… Ostavši do kraja vjerni svom uvjerenju lijevih buntovnika s mnogo razloga.
Ključni brojevi idućeg debuta
Prvi javno nastup Clasha bio je početkom ljeta 1976. kada su u Sheffieldu (na koncertu kojeg su organizirali Dewoto i Shelly) nastupili kao predgrupa Sex Pistolsa. Nakon dvomjesečnog manijakalnog vježbanja i usviravanja Clash su koncem kolovoza nastupili zajedno s Buzzcocksima i Pistolsima u “The Screen On The Green” i oduševili publiku sad već polako profilirane punk scene. Prije čuvenog “festivala punka” Clash je naime napustio jedan od utemeljitelja Keith Levine (i vratio se u stari band Flower Of Romance u kojem je, uzgred, prije odlaska u Pistolse na mjesto Matlocka, bio i Sid Vicious) pa družina intenzivno radi na novom materijalu. Nastaju “White Riot” – kasnije i prvi singl – “Career Opportunities”, “Janie Jonce”, “London’s Burning”… ključni brojevi budućeg debuta.
Za rastući kult banda bila je pak mnogo značajnija čuvena (i skandalozna) “Anarchy Tour” – uz Clash i Pistolse tu su bili i Damned te Johnny Thunders Heartbreakers – iako su na njoj, nakon otkazivanja dvorana zbog straha od izgreda i scenskih “opscenosti”, kao i Pistols, nastupili samo tri puta.
Ugovor s CBS-om nakon kojeg je iduće godine uslijedio album prvijenac bio je jedan od dokaza uzleta Clasha u orbitu najznačajnijih protagonista britanske punk scene. Scene koja je već iduće godine eksplodirala fascinantnim nizom albuma i projekata koji su – zajedno s newyorškim glazbenicima stasalim na pozornici CBGB-a – zauvijek promijenili povijest rocka.
Prvijenac je razbio stereotipe
Punk je naime nakon tog ljeta 1976. brzo nadišao granice trokuta Pistols – Clash – Ramones. Odnosno, kako je to zapisao Phil Strongman: “Punk je prerastao u istinski pokret – u glazbenom smislu intenzivniji, uzbudljiviji i raznolikiji od pokreta koji su se javili prije i poslije njega (…) Punk je zapravo podigao vrašku prašinu i velik dio plodova blista još i danas. Punk je bio, i još je, i zgodan i slobodan i jednostavno nikad neće pasti u zaborav.“
Prvijenac Clasha naslovljen “The Clash” objavljen je 8. travnja 1977. te u hipu razbio stereotip o začinjavcima ili pionirima punka koji ne znaju svirati. Sirova energija i jednako takva produkcija bili su manje-više namjerni, a iskorak prema reggaeu u coveru “Police And Thieves” i eksplozivnoj punk-reggae temi “(White Man) In Hammersmith Palace” (koja se našla na američkom izdanju albuma) najava eksperimentiranja sa drugim žanrovima. Naravno uz trajnu Strummerove želje za osvajanjem novih prostora. No brojevi poput sirove, ali moćne “White Riot” “London Burning”, ramonoidne “Career Oportunities”, manijakalnog punk-rockera “I’m So Bored With The U.S.A.”, “Janie Jones” … bili su prvorazredne himničke punkerske budnice i poziv na pobunu.
Svojevrsni hommage ranim Beatlesima
Drugi album “Give ‘Em Enough Rope” objavljen je 10. studenog 1978. s novim bubnjarem Topperom Headonom koji je zamijenio Terryja Chimesa. Utemeljena je tako klasična postava Clasha. Album je ovog puta sniman u produkciji Sandyja Pearlmana znanog po suradnji s Blue Öyster Cultom. Zahvaljujući njemu snimke su bile pročišćenije (više rockerske nego li punkerske) od brojeva na prvijencu što je donekle razočarale izvorne fanove sklone sirovom pa i “šlampavom” zvuku tipičnom za pionire punka.
Novi je materijal na tom u osnovi tranzicijskom albumu ipak autorski bio nešto slabiji od genijalnog prvijenca, mada je i on dao nove klasike izvanvremene Clashove pjesmarice. “Safe European Home” bio je melodiozni i energični punk brzac s odličnim Jonesom, “English Civil War” skladba obdarena engleskim folky detaljima prije nego li je eksplodirala kao rasni rocker uz Jonesov solo. “Tommy Gun” sjajan punk-rocker s ljepljivom melodijom i gitarom s primislima na Townshendsa, “Julie’s Been Working For The Drug Squad” zanimljiva rock stilizacija s honky tonk klavirom, a “Stay Free” svojevrsni hommage ranim Beatlesima.
Dvostruki “London Calling” objavljen 14. prosinca 1979. neupitno je remek djelo post-punka. Snimljen u produkciji Guya Stevensa donio je savršeni spoj estetike punka (posebice u angažiranim tekstovima i komentarima o nezaposlenosti, rasnim sukobima, društvenoj otuđenosti, narkotičkoj ovisnosti…), novog vala i novih posezanja za drugim žanrovima. U rasponu od neworleanskog rhythm and blues, ska, rockabillyja, reggaea, starog popa, jazza, hard rocka… Fascinacija rock and rollom i njegovom mitologijom te američkom “roots” glazbom bila je dodatno začinjena ili potaknuta njihovom koncertnom suradnjom s alter-country singer-songwriterom Joem Elyjem, Boom Didleyem, Screamin’ Jay Hawkinsom, Samom and Daveom, Crampsima… Upoznali su ih na američkoj promotivnoj turneji prethodnog albuma.
Tipična storija o usamljenosti
Apokaliptična “London Calling” je otvorena jednostavnim rifom i marševskim bubnjem, no u skladbi punkerske izravnosti bilo je mjesta i za Jonesov kraći solo pa je broj odmah na početku albuma i svojevrsni ogledan primjer Clashovog post-punka za novo doba. “Brand New Cadillac” koji slijedi za njom je bio punky-rockabilly, “Jimmy Jazz” u kabaretskom stilu zanimljiv iskorak u još jedan novi žanrovski prostor, “Hateful” punk brzac okađen uplivima Boa Diddleya s melodioznim refrenom, a “Rudie Can’t Fail” punk-ska stilizacija.
“Spanish Bombs” je tipični punk-pop koji je kasnije nadahnuo mnoge punkere s početka devedesetih. Strummerov tekst pak govori o Španjolskoj iz herojskih vremena republikanske borbe za građanskog rata čemu suprotstavlja post-frankovsku Španjolsku kako je vide turisti. Sjajna pop-rock tema “Lost In The Supermarket” koju je otpjevao Jones dijelom je autobiografski Strummerov iskaz, a dijelom pak tipična storija o usamljenosti za odrastanja u predgrađu.
Nema praznog hoda
“Clampdown” počinje kao instrumentalna hard-rock tema a raspliće se kao skladba s tekstom koji govori o želji sustava da ukroti mladenački idealizam i bunt. Još jedna klasična skladba s albuma upisana u vječnost je “Guns Of Brixton” koju je kao reggae/rocksteady broj napisao Paul Simonon. Tekst koji govori o depresiji i nasilju u kvartu kao da je predvidio nemire u Brixtonu iz osamdesetih.
Drugi vinil otvara “Wrong ‘Em Boyo (Stagger Lee)” kao Clashova nova posveta “roots” glazbi u reggae/ska broju a za njom slijede rockeri “Death Or Glory”, “Koka Kola” i “The Card Cheat”. Potonja s klavijaturama, puhačima i “dramom” kakva se znala naći kod Who na isteku šezdesetih. Posljednja strana dvostrukog vinila donosi melodioznu no, slojevitu “Lover’s Rock” s promjenama tempa i Jonesovom funky gitarom, “Four Horseman” u maniri šezdesetih, a takva je i “I’m Not Down”. “Revolution Rock” Dannyja Raya je još jedan broj marleyevskog reggaea, a zaključna “Train In Vain (Stand By Me)” bliska Beatlesima.
Iako je zadnje “poglavlje” albuma malo zaostajalo za prethodnim brojevima, “London Calling” nema praznog hoda te je zacijelo najbolji i najsmioniji projekt Clasha koji je otvorio širom vrata prema žanrovskom šarenilu post-punka.
