Nakon što je – kao protégé Davida Crosbyja koji je album i producirao – u ožujku 1968. na etiketi Reprisea objavila samostalni prvijenac znan i po njenom imenu i kao ‘Song To A Seagull’, Joni Mitchell je na ‘mala vrata’ ušla na uzavrelu kantautorsku scenu Los Angelesa.
Iako je album imao manjkavosti zbog produkcijskih mana (Crosby je, naime, inzistirao da se glas snima i kao ‘odbijanac’ od otvorenog klavira što je dovelo do neželjenog šuma) Joni je brojnim koncertnim nastupila stjecala naklonost publike koja je rado dočekala slijedeći ‘Clouds’.
Album ‘Ladies Of The Canyon’ otvorio niz impresivnih albuma u novoj dekadi
Snimljen mahom u Joninoj produkciji i glazbenoj pratnji (kao gost bio je samo Stephen Stills svirajući bas) te objavljen 1. svibnja 1969. donio je njene izvedbe skladbi koje je ranije uspješno pisala za druge izvođače: ‘Chelsea Morning’, ‘Both Sides, Now’ i ‘Tin Angel’ ali i fascinantne nove brojeve poput ‘Songs to Aging Children Come’.
A onda je u travnju 1970. došao ‘Ladies Of The Canyon’ i otvorio niz impresivnih albuma u novoj dekadi. Bio je to u prvom redu projekt ‘novih svitanja’ uz početak otklona od folk korijena u korist slojevitijih aranžmana i duljih instrumentalnih pasaža. Najviše u brojevima poput ‘The Arrangement’, ‘Rainy Night House’ i ‘Woodstock’. Nagovještaji jazza našli su se pak u ‘For Free’ i ‘Conversation’. Kao album koji je u mnogome utjelovio raspoloženje ‘generacije Woodstocka’ – ne samo u skladbi posvećenoj festivalu na koji nije stigla zbog prometnog kaosa a koju su CSN&Y pretvorili u hit – album je također pokazao i Jonino umijeće u kreiranju sugestivnih glazbenih i poetskih priča.
Poput one o životu u provincijskom gradiću (‘Morning Morgantown’), o ‘kompliciranim’ ljubavnim vezama (‘Conversation’), ekologiji (u zaraznoj ‘Big Yellow Taxi’) ili o prolaznosti života u ‘The Circle Game’ oplemenjenoj pozadinskim vokalima Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga. Ako je odličan ‘Ladies From A Canyon’ koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove ‘Woodstock’ i ‘Big Yellow Taxi’ bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći ‘Blue’ bio je pravo remek djelo. Objavljen 30. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu.
Ispovjedni emocionalni karakter skladbi kantautorice u vrhunskoj formi.
Joni je u 1970. godinu ušla s odlukom da smanji koncertne nastupe i pauzu iskoristi za putovanje Europom. Stoga je dio materijala za novi album napisan za boravka na Kreti i Malti a lijepi broj skladbi nadahnut je i njenom netom završenom dvogodišnjom vezom s Grahamom Nashom odnosno početkom veze s još jednim kalifornijskim trubadurom – Jamesom Taylorom. Neposredno prije objavljivanja albuma Joni se odlučila za izmjene pa su umjesto dvije ranije objavljene skladbe koje su bile uspješnice drugih izvođača (‘Urge For Going’ te ‘Hunter (The Great Samaritan)’) na album uvrštene nove ‘All I Want’ te ‘The Last Time I Saw Richard’.
Obje u isposničkoj produkciji koja je još više naglasila ispovjedni emocionalni karakter skladbi kantautorice u vrhunskoj formi. Jer, skladbe su govorile i o ljubavnim jadima i nadanjima (kao u naslovnoj temi zacijelo posvećenoj Jamesu Tayloru, ‘This Flight Tonight’, razigranoj ‘Carey’ i ‘Californiji’ s upečatljivim jecajima pedal-steel gitare), strasti (ogoljena minimalistička ‘A Case Of You’ s Taylorovom gitarom), usamljenosti (u ‘All I Want’ koja po strukturi nalikuje na brojeve CSN&Y) ali i o razočarenju koje je novo desetljeće donijelo generaciji koja je stasala u ‘ljetu ljubavi’.
Povratak na koncertne pozornice i na turneju
Osebujni izvorni Jonin folk-pop kretao se korak dalje prema eksperimentalnoj fazi kasnijih albuma no bio je odrađen gotovo isposnički. Točnije, s gitarom (u neobičnim štimovima), cimbalom koji je dao začin folka te sjajnim vokalom i klavirom. Primjerice, u baladama ‘My Old Man’, ‘River’ i ‘The Last Time Saw Richard’ gdje su bile dodane gitare Jamesa Taylora i Stephena Stillsa te steel-gitara, bas i bubanj.
Nakon hvalospjeva kritike i uspjeha albuma ‘Blue’ vratila se na koncertne pozornice i na turneji predstavila nove skladbe namijenjene albumu ‘For The Roses’. Objavljen u listopadu 1972. u trenu se popeo na rang liste a godinu kasnije uspjeh je imao i hit singl ‘You Turn Me On, I’m A Radio’. Album ‘For The Roses’ se s pravom drži albumom tranzicije jer je u njemu (još) više jazza i novih elemenata. Naravno, folk je i dalje bio prisutan u skladbama poput naslovne ‘For The Roses’ (s odličnom akustičnom gitarom) ili odličnih klavirskih tema na tragu prethodnika poput ‘Banquet’ koja otvara album, ‘Lesson In Survival’ ili ‘See You Sometim’ (dvaju brojeva koji idu uz bok tadašnjim najboljim skladbama Carole King, Jamesa Taylora ili družine CSN&Y) no ‘Barangrill’ je i strukturom broja i upečatljivim gudačima, flautom te gitarskim naglascima zrcalila bitne uplive jazza. Baš kao i ‘Cold Blue Steel And Sweet Fire’ sa sopran saksofonom Toma Scotta.
Joni su najbolje ište teme o ljubavnim problemima
S druge strane ‘Blonde In The Bleaches’ bila je uspjela fuzija znanog kantautorskog folky stila s klavirom u prvom planu te, reklo bi se, ‘bazičnim rockom’. Za potonji je bio zadužen Stephen Stills koji je odradio odličan posao u studiju u ulozi rock and roll banda. Skladbe ‘Let the Wind Carry Me’, ‘Woman Of Heart And Mind’, ‘Judgment of the Moon and Stars’ i ‘Electricity’ bile su pak jednako uspjeli spoj fuzije elemenata folka, jazza, pop-rocka te već dobro znane Jonine kantautorske poetike.
Hit ‘You Turn Me On, I’m A Radio’ koju je otvorila dylanovska usna harmonika Grahama Nasha bila je zarazna pop tema kojoj vrijeme ni danas nije naudilo obdarena širokim zamasima akustičnih gitara i raskošnim pozadinskim vokalima.
U većem broju tekstova Joni se bavila onim što joj najbolje ide – temama o ljubavnim problemima i razočaravajućim vezama. I to jednako uvjerljivo kao na ispovjednom ‘Blue’.
Court And Spark – glazbeno slojevitiji i šarolikiji od svega što je ranije snimila
U siječnju 1974. izlazi novo remek djelo: hitoidni ‘Court And Spark’. Bio je i ostao njen najkomercijalniji album sa lucidnim spajanjima folk-rocka/popa i (ponovo) jazza. Zamišljen i odrađen kao tematski album koji će govoriti o povjerenju i iskrenosti kao temeljima svake ljubavne (ali i poslovne) veze ovog puta nije bio ‘ispovjedan’ poput ‘Blue’ već okrenut ‘općim temama’. Poput, recimo, stanja u glazbenoj industriji u ‘Free Man In Paris’ (koja je govorila o Davidu Geffenu) u kojoj električnu gitaru svira Jose Feliciano) ili o napasnicima u barovima. Skladba ‘Raised On Robbery’ unatoč oporoj temi odrađena je u žovijalnom stilu zanimljive kombinacije rock and rolla i vokalnih višeglasja nadahnutih swingom te sa sjajnim saksofonskim solom.
Album je – glazbeno slojevitiji i šarolikiji od svega što je ranije snimila – u studiju okupio vrhunsku ekipu glazbenika iz Los Angelesa poput članova Crusadersa ali i stare suradnike i prijatelje poput Toma Scotta, Robbiea Robertsona, Davida Crosbyja, Grahama Nasha i jazz-fusion gitariste Larryja Carltona (člana Crusadersa, Steely Dan…).
‘Cour And Spark’ je projekt bez sekunde praznoga hoda no ogledni broj mu je možda ipak hit-singl ‘Help Me’ sa slojevitim aranžmanom, razigranom jazzy ritam sekcijom, puhačima, soulom ozračenim pozadinskim vokalima i odličnom melodijom. Naravno, nisu izostale ni velike (klavirske) balade poput ‘Down To You’ ni jazzy-pop biseri kao ‘gruvasta’ laganica ‘Trouble Child’ s odličnim basom Jima Hugharta koji vozi upečatljiv riff te puhačima i efektnim saksofonskim solom Toma Scotta.