Petak, 1 srpnja, 2022

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Blue Öyster Cult- Metalni snovi plave kamenice

Treći album 'Secret Treaties' koji je u kasnijim desetljećima s punim pravom ocijenjen kao jedan od najboljih proto-metal albuma, izlazi u travnju 1974. Riječ je o jednom od najboljih albuma u njihovoj diskografiji sa skladbama visoke kvalitete koje su doslovno jedna drugoj do uha

Nije baš lagana zadaća u svega par rečenica definirati žanrovsku nišu iz koje je izašao Blue Öyster Cult. Možda je stoga najbolje posegnuti za riječima bubnjara Alana Boucharda koji je kazao „Blue Öyster Cult je mješavina koju je prvenstveno zakuhao bivši folker Murray Krugman. Rekao nam je da Columbia traži grupu nalik Black Sabbathu, mračnu i opaku. Murrayeva ideja je bila da uzmemo opaki izgled bajkera. Sandy Pearlman (ugledni rock kritičar „Crawdaddy“ magazina te tekstopisac, menadžer i producent BÖC  – op-Z.G.) je smatrao je da moramo tome dodati i začin okultnoga. Nije da ta kombinacija uvijek uspijeva, ali Blue Öyster Cult je postao baš to!“ .



Korijeni newyorške grupe su još u kasnim šezdesetima kad nastupaju pod imenima Soft White Underbelly (snimivši i nezapažen singl „Arthur Comics“), Oaxaca te The Stalk Forest Group. Ime Blue Öyster Cult uzimaju 1971. kad se ustaljuje i postava banda u kojoj su pjevač Eric Bloom, gitarist Donald „Buck Dharma“ Roeser, basist Joe Bouchard, njegov brat bubnjar Albert te klavijaturist/gitarist Allen Lanier.  

Logo benda je stari alkemičarski simbol za olovo

Nastupni album „Blue Öyster Cult“ objavljuju 16. siječnja 1972. u Pearlmanovoj produkciji na etiketi Columbie kao mješavinu hard rocka, heavy metala, acid rocka i psihodelije te skladbama „Cities On Flame With Rock and Roll“,  „Stairway To The Stars“ i „Then Came The Last Days Of May“ plijene pažnju koncertne publike. Prvenstveno zbog goleme energije, Roeserove mahnite gitare i scenskog nastupa koji je – baš kako je kazao Alan Bouchard – ikonografiju pobrao i od Hell’s Angela i okultnoga. Takav je, recimo, i logo banda s križem i kukom što je stari alkemičarski simbol za olovo kao jedan od najtežih metala (odnosno „heavy metal“).

Album otvara eksplozivna  „Transmaniacon MC“ u par uvodnih sekundi naslonjena na „Born To Wild“ Steppenwolfa kao besprijekorni spoj hard rocka i ranog metala istaknutog čak trima gitarama i moćnom ritam sekcijom koja vozi sto na sat. „I’m On The Lamb But I’m Not Sheep“ ima nešto od folkom ozračenih Grateful Dead no ponovo uz sjajan gitarski solo i skupno muziciranje u maniri acid-rock „džemanja“ dok je „Then Came The Last Day Of May“ iznimna hard/heavy balada koja je zacijelo poslužila kao uzorak (čak i kanon) za mnoge kasnije rock balade.

„Stairway To The Stars“ je rasni hard rock boogie sa začinima space-rocka primjerenog „svemirskoj“ temi a „Before The Kiss, A Redcap“ novi žestoki boogie rock kao da ga sviraju Canned Heat na amfetaminima. „She’s As Beautiful As A Foot“  je odlična lelujava psihodelična mantra, a „Cities In Flame With Rock And Roll“ fantastičan broj ranog heavy metala u najboljem izdanju pogonjen „sabbathovskim“ riffom uz upečatljive Voxove orgulje, vokal i unisone dionice gitare te ritam sekcije na tragu Creama s „Politician“.  Posebna vrijednost broja je i zarazna melodija refrena no ni to kao ni odlične reakcije publike na koncertima nisu album dovele na rang liste.

Drugi album je nadmašio prvi

U veljači 1973., izlazi drugi album „Tyranny And Mutation“ koji je bio još bolji od debuta. Naime tekstove su osim Pearlmana napisali i Richard Meltzer (kultni kritičar i autor „Estetike rocka“) te Patti Smith (tadašnja djevojka klavijaturiste Laniera) još više naglasivši mračne, okultne ali i apsurdne, parodirajuće pa i nihilističke tonove čiji su zameci bili  na prethodniku. Svirka je bila doslovno ono što je napisao kritičar Thom Jurek: „vrišteći metamfetaminski rock and roll“.

Prva „crna“ strana albuma s brojevima „The Red And Black“ (kao razrada „I’m On The Lamb…“ s prethodnika) , „O.D.d’ On Life Itself“, „Hot Rails To Hell“ (s vokalom Joea Boucharda) i „7 Screaming Diz-Busters“ donijela je rasni nastavak „bajkerskog boogiea“ s još žešćom svirkom, praskavom energijom i paklenom atmosferom koju svakako duguju brušenju materijala na stalnim koncertima.

Drugu „crvenu“ stranu albuma otvara „Baby Ice Dog” – mračna i bizarno/apsurdna storija o momku koji ubija svoju nevjernu djevojku u planinama Mongolije  –  snimljena kao „konvencionalniji“ i manje žestok broj no i on s odličnom gitarom i Lanierovim klavirom kao „sparing partnerom“. „Wings Wetted Down” je pak „sabbathovski“ mračna doom/prog rock tema, „Teen Archer” novi brzac s naglašenim učinkom Lanierovih klavijatura a „Mistress Of The Salmon Salt”  znana i kao „Quicklime Girl” bizarna storija o masovnom ubojici koji tijelima ubijenih gnoji vrt! Obdarena je moćnim uvodnim riffom te višeglasjima i upečatljivom melodijom.

Secret Treaties – jedan od najboljih albuma u njihovoj diskografiji

Treći album „Secret Treaties“ koji je u kasnijim desetljećima s punim pravom ocijenjen kao jedan od najboljih proto-metal albuma, izlazi u travnju 1974. Riječ je o jednom od najboljih albuma u njihovoj diskografiji sa skladbama visoke kvalitete koje su doslovno jedna drugoj do uha. BÖC su od samog početka imali zanimljive tekstove što je ovog puta posebno došlo do izražaja. No kriptični tekstovi koje potpisuje Pearlman, (posebice) Meltzer i Patti Smith, koji su svaki za sebe kratka priča s mističnim elementima, humorom ili hororom, kao da tvore i zaokruženi ciklus.

Najzanimljiviji, ali i najpoznatiji broj albuma je „Career Of Evil“ s tekstom Patti Smith nabijenim slikama koje kao da su stigle iz kakvog horor filma dok je skladba građena oko repetitivnog riffa te dominantnih orgulja. „Subhuman“ je ogrnuta velom psihodelije no s elementima prog-rock/metala u gitarskim dionicama te odličnim bubnjanjem tijekom cijele skladbe a „Dominance And Submission“ u temelju ima „bajkerski boogie“ no, s oštrim metalnim rezovima dvaju gitara. „ME 262“ prava je hard rock „žestica“ na tragu „Strange Kind Of Woman“ Deep Purplea no, uz boogie klavir, dvojne gitarske atake te dodatak ratnih zvukova (sirene, eksplozija bombi…).

BÖC su obijedili kao zagovoratelje neo-nacizam

Posve sukladno ovitku albuma i naslovu pjesme koja govori o njemačkom Messerschmittu Me 262. Bio je to zacijelo jedan od razloga zašto su BÖC obijedili kao zagovoratelje neo-nacizam što je, dakako, bilo apsurdno jer u njihovim kriptičnim tekstovima nije bilo ni trunka politike ili ideologije. Onaj drugi razlog odnosio se naravno na logo banda koji je nekima nalikovao stiliziranoj svastici.

Drugu stranu albuma otvaraju „Cagey Cretins“ i boogie rock „Harvester Of Eyes“: dva žestoka broja sa savršeno sparenim orguljama i gitarama u eksplozivnim međuigrama. Potonja je donijela neočekivanu završnicu sporogorećeg blues-metala i zaključnu dionicu vergla. „Flaming Telepaths“ je čudesan broj koji ima elementa heavy metal balada, ubojiti refren bržeg tempa te instrumentalne dionice s upečatljivim klavirom, sintom, gitarskim solom i pozadinskim vokalima te za cijeli album znakoviti tekst „otvorio, sam svoje vene i previše puta, i otrov je u mom srcu i u mom umu; otrov je u mojim žilama, otrov je u mom ponosu…“ .

Zaključna šestominutna „Astronomy“ je mračna i melankolična laganica s odličnim gitarama, kao sjajna završnica ne samo albuma već i trolista takozvanih „black and white“ albuma (koji su ime dobili po crno-bijelim omotima) s početka karijere. Odnosno albuma kojima je, kako je zgodno primijetio kritičar Nig Hodgkins „zajednička disciplina, tečnost i konciznost neobična za bandove iz tog vremena“.

Blue Öyster Cult postaju koncertna atrakcija

Nakon komercijalno uspješnog prvog koncertnog albuma „On Your Feet Or On Your Knees“ iz 1975. na kojem su se našle po tri skladbe sa svakoga od prethodnih albuma, dva covera i jedan instrumentalni broj, 21. svibnja 1976. izlazi studijski „Agents Of Fortune“. Poguran i golemim uspjehom skladbe/singla „(Don’t) Fear The Reaper“, ali i tranzicijom prema hard rock brojevima pogodnijim za radija, album doseže platinastu nakladu, a Blue Öyster Cult promovirajući ga u živo postaju prvorazredna koncertna atrakcija. Zašto možda je najbolje pojasnio kritičar Rolling Stonea kazavši da je album istovremeno „bučan i smiren, manijakalan no samouvjeren te melodiozan a rockerski“.

Uvodna „This Ain’t The Summer Of Love“ bila je žestoki komad hard-rocka s poslovično zanimljivim gitarama no s melodioznim refrenom koji je mogao biti i adut nekog pop-rock glam banda iz tih godina. „True Confessions“ koja je slijedila za njom bila je – unatoč onom starom boogie klaviru – bliža poetici  Stonesa s konca šezdesetih nego li prethodnim albumima, „E.T.I.“ sa zanimljivim uvodnim riffom (i odličnim gitarskim dionicama) na sličnom tragu iskoraka prema stadionskom pop-rocku, a „The Revenge Of Vera Gemini“ (s gostujućim vokalom Patti Smith) osebujan komad hard rocka s posvajanjima morriconeovskih surf gitara i pištećih garažnih orgulja te još jedne odlične melodije.

Jesu li BÖC „izdali“ publiku koja ih je prigrlila na prva tri albuma? Možda no novi iskorak je bio pun pogodak. Ne samo komercijalni već autorski i izvođački. Baš kako je rekao kritičar Rolling Stonea – s konciznim melodijama i čvrstom svirkom lišenom prenemaganja ali i zadržanim dvama bitnim značajkama iz prethodne faze: kriptičnim tekstovima i odličnim kolaboracijama gitariste Dharme i klavijaturiste Laniera. Bilo je to očito u brojevima poput heavy metal brzaca „Tattoo Vampire“ i „Sinful Love“  s početka B strane, ali i na ključnom broju „(Don’t Fear) The Reaper“ s onim zaraznim gitarskim uvodom i višeglasjima, te folky ozračjem na izravnom tragu Byrdsa.

Najslabiji album Blue Öyster Culta u sedamdesetima

Album „Spectres“ iz 1978. nastavio je fazu začetu uspješnim prethodnikom. Mračna „Godzilla“ s reskim gitarama i lijenim no moćnim ritmom bila je novi radijski hit, a „Golden Age Of Leather“ svojevrsni hibrid pseudo-operetnog manira Queen, melodioznog refrena koji se lijepi za uho te žestokog hard rocka.

Na A strani albuma koji je bio daleko „ispeglaniji“ nego li prethodnici, najbolji broj je bila „Death Valley Nights“  s nježnim uvodom tipičnim za AOR s kraja sedamdesetih te naizmjeničnim slaganjem bržih/agresivnijih i prigušenijih dionica. „R.U.Ready To Rock“ je zacijelo još jedan „odgovor“ na Queen: ovog puta na „We Will Rock You“, a laganica „I Love the Nigh“ nastavak stilistike „(Don’t Fear) The Reaper“. „Going Through The Motions“ bila je, pak tipičan melodiozni AOR odličnog gitarskog sola s elementima metala odnosno broj blizak tadašnjim uspješnicama bandova poput Bostona.

Godinu kasnije izlazi novi koncertni album „Some Enchanted Evening“  koji je, svjedočeći o isplativosti iskoraka u AOR, prodan u više od dva milijuna primjeraka. Studijski „Mirrors“ objavljen 19. lipnja 1979. bio je prvi album bez usluga „vječnog“ menadžera i producenta Sandyja Pearlmana.

Bio je to i najslabiji album Blue Öyster Culta u sedamdesetima s naglašenom pompoznošću i ne baš uspjelim spajanjima pop melodija (s komercijalnim umišljajem) i hard/heavy metal manirizama. Bilo je to očito i na najboljoj skladbi albuma „In The“ s višeglasjima i akustičnom gitarom te kasnijim očekivanim ulaskom benda. Naime, skladba koja je prizivala i šezdesete i manirizme AOR-a osamdesetih bila je – kao i ostatak brojeva na albumu – lišena negdašnje prepoznatljivosti autorskog i izvođačkog rukopisa.  

Pročitajte još...

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Free i Bad Company – od hard rocka do AOR-a

Engleski rock sastav Free ostat će zapamćen po pjesmi iz 1970. "All Right Now", a nakon raspada grupe 1973. glavni pjevač Paul Rodgers postao je frontmen benda Bad Company koja je nastavila svirati blues boogie/hard rock s upečatljivim vokalom, pitkim melodijama ubojitom ritam sekcijom i efektnim riffom te zaključnim bluesy solom

POP GALLAKSIJA / Najbolji albumi rocka 70-ih – Dinosauri rocka Led Zeppelin (II)

Ako su prva dva albuma bila golem korak dalje od Yardbirdsa, „Led Zeppelin III“ iz 1970. je pokazao koliko je Page bio otvoren prema nadahnućima iz drugih izvora. Zvao ih je duhovito CIA: odnosno napajanje keltskom (celtic), indijskom i azijskom glazbom

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: The Who, između hard rocka i art-rocka 

Najbolji koncertni rock album šezdesetih i ranih sedamdesetih? Do danas odgovor je uglavnom samo jedan: 'Live At Leeds' grupe The Who

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Van Morrison (2. dio)

Iznimna dekada zaključena je odličnim 'Into The Music'. Album objavljen u kolovozu 1989. i nesumnjivo spada u kategoriju najboljih Morrisonovih albuma (mada je i on malo podcijenjen u odnosu na ranija remek djela)

Povezano

Parangall: Turisti / Apneja: Elitni glazbeni backpackeri

'Apneja' je album realiziran s rasnim bandom bez oštrih rezova u projektu koji je istodobno bezobrazno pitak i autorski te izvođački potentan

Distorzija by Zlatko Gall: Vrijeme je da se krene…

Hrvati žive u svom paralelnom svemiru posvađenom sa stvarnošću. Svjesno pristajući na pravila igre koja im zadaju opsjenari s Markova trga, Kaptola ili Pantovčaka, mediji i ovo vrijeme populističke šlampavosti koje umrtvljuje ili čak eutanazira svako logično 'kako?', 'pa dokle?' i 'zašto?'

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Little Feat

Bend su 1969. osnovali George Lowell – dotadašnji gitarist Zappinih Mothers Of Invention – te klavijaturist George Payne uz još dvojicu bivših Zappinih suradnika: basista Roya Estradu te basista Richarda Haywarda

Parangall: Pavle Miljenović Quintet / Boško Jović & Mario Rašić – sav taj jazz

Dokaza da je hrvatska glazbena scena posljednjih godina postala 'džezorodna' svakim je danom sve više, što dokazuju i dva nova albuma: "Arrival" - treći album gitarista Pavla Miljenovića realiziran s Quintetom, i album "Napiši jednu ljubavnu" -Marija Rašić i Boška Jovića

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime