Ponedjeljak, 14 studenoga, 2022

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Pink Floyd (1.dio) – Bljesak s tamne strane Mjeseca

Zašto je album kojeg su mnogi posprdno nazivali 'mokrim snom fetišista sterea' - aludirajući očito na obvezatno korištenje albuma za testiranje Hi-Fi opreme – te 'dosadnim prdežom rock-dinosaura', preživio burne godine pankerske kulturne revolucije i postpankerskih trendovskih smjena da bi, zajedno s Floydima, otplesao pogo nad odavno upokojenim karijerama svojih bučnih i čangrizavih punk-oponenata?

Nakon što su dvostrukim albumom “Ummagumma” iz 1969. na eksperimentalnom studijskom dijelu najavili pokucali na vrata space i prog-rocka Pink Floyd 2. listopada 1970. na etiketi Harvesta objavljuju “Atom Heart Mother”. Donio je nastavak ne baš posve artikuliranih ideja utkanih u studijsko eksperimentiranje prethodnika (posebice u 23 minutnoj orkestriranoj temi podijeljenoj u šest stavaka koja je zauzela cijelu A stranu albuma) no – kao pravi pokazatelj i statusa grupe i tadašnjeg ukusa nove rock publike – album je unatoč tome zasjeo na prvo mjesto rang liste u Velikoj Britaniji.

Meddley je kompaktniji i fokusiraniji od prethodnika



Kao i na “Ummagummi” za razliku od A strane na kojoj autorski participiraju svi članovi, B strana je sastavljena od tema s potpisom Rogera Watersa (“If”), Davida Gilmoura (“Fat Old Sun”) i Ricka Wrighta (“Summer 68”). Album je zaključila dvanaestominutna “Alan’s Psychedelic Breakfast” podijeljena na tri stavka. Mada zbog neujednačenosti i nedostatka fokusa iz današnje perspektive “Atom Heart Mother” ne zvuči tako dobro kao u vrijeme izvornog objavljivanja, njegovi pojedini dijelovi svjedoče o naraslim autorskim ambicijama Floyda te utemeljenju vlastite inačice prog-rocka.

Bilo je to očito na slijedećem odličnom “Meddle” objavljenom 30. listopada 1971. kao svojevrsnom “toku svijesti” lišenom glavne teme no, sa zanimljivim brojevima te eksperimentima sa glazbenim teksturama. Svakako zahvaljujući i selidbi iz EMI-jevog studija u manja londonska studija sa 16-kanalnom opremom. Unatoč tome “Meddley” – pa i njegova epska tema “Echoes” koja je zauzela B stranu  – je bio daleko kompaktniji i fokusiraniji od prethodnika.

Fragmenti stadionskog pjevanja himne

Album je otvorio odličan instrumental “One Of These Days” s uvodnim šumom vjetra te upečatljivi basom sviranim korištenjem delaya (što je trik koji su Floydi kasnije često rabili). Gilmour i Wright su svirali dionice basa svaki na svom kanalu sterea no, različitog tona. “A Pillow Of Windss” je pak prozračna folky lirska balada s Gilmourovim gitarama (električna i akustična, slide, pedal steel…) kao i “Fearless”; zgodan predšasnik “Us And Them” koja je – valjda na radost navijača “Liverpoola” – uključila i fragmente stadionskog pjevanja himne “You Never Walk Alone”. 

Watersova “Saint Tropez” bila je na tragu žovijalnih brojeva McCartneya ili Kinksa kao, i bluesy akustična tema “Seamus” s lajanjem psa kojeg je u studio doveo Steve Marriott. Druga strana albuma je, rekoh, bila posve drugačija sastavljena od žanrovskih krhotina, ritmički različitih dionica, sfumatoznih i lirskih pasaža (kao u uvodu) te žešćih stavki, ali i brojnih zvučnih efekata. Mnogo toga što se čulo u “Echoes” našlo se na slijedećem – kultnom – “Dark Side Of The Moon”.

Album je na Billboard ljestvici proveo 962 tjedana

Objavljen 1. ožujka 1973., “Dark Side Of The Moon” je jedan od najpopularnijih albuma u povijesti rocka, multiseler koji je, primjerice, na rang listi “Billboarda” proveo čak 962 tjedna i prodan u više od  45 milijuna primjeraka ali, baš zbog toga, album o kojem se tijekom minulih godina često mijenjalo mišljenje.

Ja nisam nikakva iznimka jer mi je, ovisno o vremenu njegove evaluacije, bio i sjajan i precijenjen, i odličan i osrednji… Recimo u “The Penguin Encyclopedia Of Popular Music” iz devedesetih ga se naziva “jednim od najbljeđih rock–albuma uopće”, na nj je jamačno mislio i Charles Shaar Murray kada je – u jeku punk-eksplozije – govorio o Masovnoj Glazbi za Masovnog Čovjeka, dok su gurui nove rock-generacije poznih su sedamdesetih u ovoj ploči vidjeli konačni dokaz da je hipertrofirana živina nekoć “progresivnog rocka” neopozivo crkla. A ipak…

Desetljećima nakon objavljivanja “Dark Side Of The Moon” i dalje se nalazi na listi poželjnih diskofilskih dobara. Zašto je album kojeg su mnogi posprdno nazivali “mokrim snom fetišista sterea” – aludirajući očito na obvezatno korištenje albuma za testiranje Hi-Fi opreme – te “dosadnim prdežom rock-dinosaura”, preživio burne godine pankerske kulturne revolucije i postpankerskih trendovskih smjena da bi, zajedno s Floydima, otplesao pogo nad odavno upokojenim karijerama svojih bučnih i čangrizavih punk-oponenata?

Album koji se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu

“Po meni stoga što i danas djeluje svježe. Tehnika snimanja ne čini se zastarjela. Album je ono što jest i uistinu ne bih na njemu ništa mijenjao. Naravno da imam nekih primjedbi, a imao sam ih i onda kada je snimljen, ali i danas tvrdim da je riječ o izvanredno ujednačenom i dobrom albumu. (…) Mora biti da je album uhvatio duh svoga vremena. No, da budem potpuno iskren, ne razumijem zašto je tako fantastično album prihvaćen i zašto se prodaje tako dobro.” David Gilmour, gitarist i pjevač Pink Floyda, zacijelo je u pravu kada veli da je “Dark Side Of The Moon” bio album koji se u pravo vrijeme, na pravi način pojavio na pravome mjestu.

Mnogo superiorniji od konkurencije, posebice album grupe Yes, Genesis, Emerson Lake & Palmer ili mutirajućih glam rock kratkodahih senzacija za tinejdžersko tržište. “Dark Side…” je umnogome bio točka stjecišta silnica koje su određivale dominantan ukus rokerske publike, jer su nakon njega Pink Floyd postali neupitna zvijezda stadiona  čiji se albumi (“Wish You Were Here”, “Animals”, “The Wall”…) prodaju u višemilijunskim nakladama. Uostalom, to je sugerirao i Roger Waters koji je, primjerice, u intervjuu mjesečniku “Q” 1987. ustvrdio da je album  zapravo dokusurio Floyde. Jer nakon tako velikog uspjeha, veli Waters, ništa više nije bilo isto, a grupa je – iscijedivši naboj – postala tek sofisticiranim isporučiteljem glomaznih i sve ambicioznijih projekata.

Veoma značajan album

Procijeniti album koji je desetljećima bio ukopan na rang-listama najprodavanijih albuma skinuvši, onako usput, sve moguće rekorde (poput onoga, recimo, Carol King i albuma  “Tapestry” kao rock-ploče najduže na američkim rang-listama) ravno je pokušaju revizije statusa koji, primjerice, u automobilskoj industriji imaju znamenita VV “Buba”, Jaguar E-serije, citroenova “Žaba”…. No, ma koliko da je formalna recepcija albuma od strane rock-kritike meandrirala od hvalospjeva do posvemašnje ignorancije – dakako, ovisno o svjetonazoru utkanom u uređivački profil specijaliziranih glasila ili ukusu vremena – “Dark Side Of The Moon” veoma je rijetko bio seciran neutralnom ravnodušnošću.

Možda je pretjerano nazvati album remek-djelom (a još manje dosadnim prenemaganjem) no, iako mi je “Dark Side Of The Moon” osobno manje uzbudljiv album od prvih dvaju Floydovih vinila, riječ je o jako dobrom i značajnom albumu. Kada Dave Gilmour veli da album i danas djeluje svježe, zacijelo upućuje na jedan od razloga njegove dugovječnosti. U vrijeme kada je sniman “Dark Side…” je uistinu zvučao revolucionarno (konačno, jedini Grammy koji je album ikad maznuo otišao je u ruke Alana Parsonsa, snimatelja albuma). Album je naime bio sniman na 16-kanalnom uređaju u Abbey Road studijima, uz pionirsko korištenje dolbyja, a najveći pomak u odnosu na prethodnu diskografiju donio je Alan Parsons, s nadahnutim kombiniranjem klasičnih instrumenata, vokala i zvučnih efekata. Primjerice u skladbi “Money” je iskorišten zvuk kovanica koje ispadaju  iz kockarskog aparata “jednoruki Jack” dok “Time” uključuje otkucaje i zvonjavu sata.  

Album koji je hvatao vibraciju ukusa masovnoga tržišta

Iako „Dark Side Of  The Moon“ nije bio album koji bi mijenjao tok povijesti rocka u onom smislu na koji ga je promijenio recimo Dylanov “Highway 61 Revisited”, “Sgt.Pepper”, Hendrixov nastupni album ili prvenac Sex Pistolsa, vrijednost njegova sadržaja je neupitna. Štoviše, valja otvoreno kazati da je bio u mnogome superiorniji albumskoj konkurenciji s rang-lista proljeća 1973. Preciznije, Springsteenovu “Greetings From Astbury Park”, Bowiejevu “Aladdin Saneu”, Eltonovu “Don’t Shoot Me I’m Only The Piano Player”, Dylanovu soundtracku za “Pat Garret & Billy The Kid” ili eponimnom prvencu Queena.

Za razliku od albuma koji su ili tek nagovještavali potencijal (Springsteen, Queen) svojih autor ili pak bili niskokaloričnija izdanja već respektabilnih karijera (Dylan, Elton John…), “Dark Side…” je bio ne samo album koji će kapitalizirati na dosadašnjem progresivnom prtljagu Floyda, već ujedno i ploča koja će pomiriti komercijalnu opciju hvatanjem vibracija ukusa masovnoga tržišta, uz izvanrednu tehničku razinu snimke, inovativne postupke i odlične/utjecajne patente (ženski vokal Clare Torry u “The Great Gig In The Sky”) koji će postati zaštitnim znakom gotovo čitavoga kasnijega opusa grupe. Potom dao je pregršt zgoditaka u opusu Floyda poput “Us & Them”, “Breathe” i “Brain Damage”… odnosno  teme koje će se nastaviti na kasnijim albumima: pohlepa korporacijskog svijeta, vrijeme koje neumitno protiče, rat i smrt, mentalne bolesti…

Pročitajte još...

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Free i Bad Company – od hard rocka do AOR-a

Engleski rock sastav Free ostat će zapamćen po pjesmi iz 1970. "All Right Now", a nakon raspada grupe 1973. glavni pjevač Paul Rodgers postao je frontmen benda Bad Company koja je nastavila svirati blues boogie/hard rock s upečatljivim vokalom, pitkim melodijama ubojitom ritam sekcijom i efektnim riffom te zaključnim bluesy solom

POP GALLAKSIJA / Najbolji albumi rocka 70-ih – Dinosauri rocka Led Zeppelin (II)

Ako su prva dva albuma bila golem korak dalje od Yardbirdsa, „Led Zeppelin III“ iz 1970. je pokazao koliko je Page bio otvoren prema nadahnućima iz drugih izvora. Zvao ih je duhovito CIA: odnosno napajanje keltskom (celtic), indijskom i azijskom glazbom

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: The Who, između hard rocka i art-rocka 

Najbolji koncertni rock album šezdesetih i ranih sedamdesetih? Do danas odgovor je uglavnom samo jedan: 'Live At Leeds' grupe The Who

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Van Morrison (2. dio)

Iznimna dekada zaključena je odličnim 'Into The Music'. Album objavljen u kolovozu 1989. i nesumnjivo spada u kategoriju najboljih Morrisonovih albuma (mada je i on malo podcijenjen u odnosu na ranija remek djela)

Povezano

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Sex Pistols – Prasak pištolja seksa

Pistolsi su bili odveć nepredvidljivi, nihilistički i skandalozni razbijajući sve postojeće kanone diskografske promocije. Uostalom, i TV show s Rottenom i društvom kao glavnim gostima zbog psovki i 'nedoličnog ponašanja' zgrozio je javnost i užasnuo čelnike EMI-ja

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Ramones: Ljeto u kojem je rođen punk

A onda su, rekoh, stigli Ramonesi. Ili točnije pjevač Joey, gitarist Johnny, basist Dee Dee i bubnjar Tommy. Prvijenac grupe dočekan je uz prave ovacije najutjecajnijeg dijela američke rock kritike

Parangall: Taylor Swift – Rasni pop za 21. stoljeće

Taylor Swift se nakon dvaju alter folk albuma vratila na pozicije electro-popa albuma 'Reputation', no taj 'korak unatrag' je – združen s emocijama koje su prokuljale na pandemijskim prethodnicima – dao sjajan rezultat. Konačno ako se išta može zvati rasnim popom za 2022. njegovo ime je – Taylor Swift

Parangall: Arctic Monkeys – Ambicija s punim pokrićem

Već drugi album koji suvereno vozi novom trasom zacijelo je jamstvo ne samo dobro pogođenog puta već i najava nastavaka koji sigurno neće omanuti

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime