“Dogodilo se sve što smo željeli kada smo pokretali band“, kazao je Roger Waters osvrćući se na vrijeme golemog uspjeha Floyda nakon albuma “Dark Side Of The Moon”. Logično pitanje je bilo – što i kako dalje? Uostalom i sam David Gilmour je u davnašnjem intervjuu kazao da ih je uspješni album “doveo u kreativnu stupicu”. Ipak, završivši uspješnu britansku i američku turneju Floydi u siječnju 1975. ulaze u studio radeći na željno iščekivanom nastavku. A “Wish You Were Here” objavljen 12. rujna 1975. opravdao je očekivanja i uspješno nastavio ideje s prethodnika. Posebice Watersove koji je u skladbama “Raving And Drooling” te “Gotta Be Crazy” (sviranim na koncertima no objavljenim tek na slijedećem albumu “Animals” kao “Sheep” i “Dogs”) te “Have A Cigar” još žešće napao gramzljivost diskografskih korporacija. Bila je tu i slično intonirana mračna “Welcome To The Machine”.
Cijena uspjeha “Dark Side Of The Moon” nije dakle plaćena slabim albumom (dapače!) no naplata je ipak stigla sa sve većim zamorom koncertima, medijskim obvezama uz očito nezadovoljstvo zbog novinarskog ukazivanja na nezainteresiranost prema fanovima, lijenost i “buržujski” lifestyle. No, sve je to palo u vodu zbog sjajne naslovne skladbe albuma te “Shine On You Crazy Diamond”. Potonja je, kazao je njen ko-autor (tekstopisac) Wright, dobrim dijelom posveta Sydu Barrettu, ali i komentar na medijske spekulacije o njegovoj sudbini te “ludilu“ kao jedinom izlazu iz okrutne stvarnosti današnjeg svijeta…
Skladba je imala devet stavaka koji su otvorili i zatvorili album, no zacijelo je najpoznatiji uvodni s Wrightovim Mini Moogom i Gilmourovom blesy gitarom, peti sa bariton i tenor saksofonom Dicka Parryja te šesti u kojem nakon “sudbinskog” basa i Wrightovog sintesajzera Gilmour svira Fender Stratocaster i lap steel gitaru. Skladba “Wish You Were Here” koju “otvara” zvuk s radija snimljenog u Gilmourovom automobilu još jedan je pak broj s njegovim jakim pečatom: od akustične gitare u uvodu do pedal steela i muklog vokala. 
Odnosi unutar grupe su bili sve zategnutiji
Album “Animals” objavljen 21. siječnja 1977. snimljen je u vlastitoj produkciji u novom studiju Pink Floyda na 24 kanala. Riječ je o konceptualnom iliti tematskom albumu nadahnutom Orwellovom “Životinjskom farmom”, a govorio je (za razliku od Orwellove kritike staljinističkog SSSR-a) o aktualnim klasama koristeći orwellovsku metodu. Svinje naime vladaju svijetom, psi su dio represivnog aparata, dok su ovce masa “bez mozga” koja samo služi. Album je u jeku punkerske revolucije dobio očekivano kontroverzne kritike, no danas ipak zvuči kao solidan nastavak dvaju prethodnih albuma.
No odnosi unutar grupe su bili sve zategnutiji jer su se Gilmour i Wright sukobili oko autorskih prava, a Wright distancirao zbog obiteljskih problema te dominantne uloge Rogera Wrighta (zbog koje – tvrdeći da on Floyde drži svojim projektom – nije napisao ni jednu skladbu za album). Turbulentni odnosi u bandu postali su sve složeniji: Gilmour i Wright bave se samostalnim projektima, a Nick Mason sve više producira. Waters se pak posvećuje pisanju novih brojeva. Najprije snima demo za devedesetominutni projekt radnog naslova “Bricks In The Wall”, ali paralelno i na materijalu koji će kasnije postati njegov prvi samostalni album “The Pros And Cons Of Hitch-hiking”.
Materijalizacija glazbenog creda
Watersov (gotovo u cijelosti autorski) projekt dvostruki albuma Pink Floyda “The Wall”, bio je podijeljen u dva dijela/cjeline koje su odgovarale formatu dvaju long-play ploča. Prvi dio donosi priču glavnog junaka – rock zvijezde Pink – s flashbackovima u kojima se prisjeća svog života. Nadahnut je Watersovim iskustvima. Od smrti oca koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu pa do složenih odnosa sa majkom i nesporazuma sa strogim učiteljima, Waters svakom pjesmom-epizodom (metaforičkom ciglom u zidu) gradi konstrukciju albuma i podiže simboličan zid. I drugi dio priče također je izrazito osoban, a nudi Watersovo promišljanje bešćutne i gramzljive glazbene industrije gledane kroz prizmu zlosretne sudbine “ludog genija”Syda Barretta. Glavni junak (i svojevrsni Watersov alter-ego) Pink u priči postaje otuđena, drogirana i samoživa rock zvijezda klizeći prema megalomaniji i nekoj uvrnutoj verziji fašističkog diktatora.
“The Wall” objavljen 30. studenog 1979. bio je i ostao Watersov projekt: materijalizacija glazbenog creda i sama esencija svih njegovih promišljanja o glazbi.
Album koji današnje uho ga drugačije percipira
Priznajem, album mi je danas miliji nego li je bio u vrijeme izvornog objavljivanja. U diskografiji Pink Floyda, osim neupitnih ranih psihodeličnih remek djela od “The Walla” su mi bili daleko draži i (ipak iznimni) projekti post-space rock faze “Dark Side Of The Moon” i “Wish You Were Here”. Ne samo zbog kvalitetnijih pjesama već i zbog nesretnog tajminga dvostrukog konceptualnog albuma iz 1979.
“The Wall” je svojim pretencioznim konceptom, odnosno tematski zaokruženim ciklusom mahom paranoidnih pjesama koje su u koncertnoj izvedbi bile i trijumf potentnog stadionskog banda, ali i gotovo karikaturalna slika rocka koji je sam sebi postao svrhom, bio ogledni rad dinosaura čiji je kraj prizivala punkerska revolucija. Današnje uho ga drugačije percipira. Ne samo moje… Dijelom, dakako, zbog promjena u ukusu ovodobne publike odgojene (i) na post-rocku i neo-psihodeliji koje su u dvijetisućitima rehabilitirale mnoge od pretencioznih (space rock i simforokerskih) pojava iz sedamdesetih, dijelom svakako zbog nostalgije, a dijelom pak zbog znatno liberalnijeg stava i publike i kritike lišene negdašnjih obvezujućih generacijskih isključivosti.
Sve one mane koncepta i danas su jednako očite kao i nekada
Najkraće rečeno, udarna mjesta i najbolje skladbe s “The Walla” – poput vanvremene “Comfortably Numb”, amblematske “Another Brick In The Wall” s Gilmourovom gitarom koja djeluje jednako senzacionalno kao i nekada, nabrijane fankoidne “Young Lust” te rasne rasplinute balade “Hey You” – zvuče veoma dobro, a i one osrednje mnogo bolje. Među njima i “Mother” ili “Thin Ice” koja je lirska klavirska minijatura zavodljivih harmonija i šarma. S druge strane sve one mane koncepta i danas su jednako očite kao i nekada, a uključuju pretenciozne tekstove i – za mene i danas kao i u dane punka – iritirajući pseudo operetni kroj brojeva poput „The Trial“. Naravno, za sve to Waters je i onda – a i danas je tome tako – imao puno opravdanje. Jer, “The Wall” je bio i ostao projekt kojeg valja gledati u kontekstu diskografije, osebujne evolucije Watersa i banda, pa i – ponajviše – unutarnjih odnosa u bandu.
Album se unatoč kontroverznim kritikama popeo na drugo mjesto britanske te treće mjesto američke rang liste, a singl “Another Brick In The Wall pt.II” dospio je na vrh s obje strane Atlantika. “The Wall” je bio i posljednji značajan projekt banda s Rogerom Watersom. Istina, snimili su zajedno još jedan album “Final Cut” (1983.), no on je bio ipak znatno slabiji i “oproštajni” projekt već potpunom posvađanog i zavađenog banda.