Ramones su u proljeće 1976. objavili – danas naravno kultni – album prvijenac a već u ljeto njegovih je četrnaest skladbi – od kojih je ona najdulja “I Don’t Wanna Go Down to the Basement” trajala jedva dvije i pol minute – počelo živjeti nekim svojim životom usko vezanim uz riječ punk. Album objavljen na etiketi Sirea 23. travnja 1976. snimljen je za mizernih 6.400 dolara.
Snimljen u produkciji Craiga Leona na ovitku je imao neobičnu crno-bijelu fotografiju grupe (snimila ju je Roberta Bayley iz “Punk” magazina) koja je – baš kao i glazba sama – postala jedan od zaštitnih znakova punkerskog “novog doba”. Posebice nakon što je s nizom drugih sličnih fotografija s istog sessiona objavljena i u trećem broju “Punka” u kojem su The Ramones dobili “cover story” te cementirali jedan od prvih ikonografskih kanona predstojeće “revolucije”. One punkerske.
Podžanr garažnog rocka šezdesetih
Izraz punk je, naravno, postojao i ranije kao svojevrsni podžanr garažnog rocka šezdesetih. Vezan uz skladbe poput “Loui Louie” Kingsmana, pjesmu “69 Tears”, Troggse – i himničku “Wild Thing”. Uzgred, riječ punk je baš lijepo legla uz glazbu Ramonesa, ali i himničko proročku “Blank Generation” još jednog američkog genijalca, Richarda Hella.
No, je li sve baš počelo objavljivanjem prvijenca Ramonesa? I da i ne jer punk – a o njemu je riječ – kao i svaki žanr ili supkulturni pokret vezan uz glazbene fenomene 20. stoljeća, ima svoje dublje korijene. I predšasnike. U Detroitu i New Yorku. U MC5 i The Stoogies te Velvet Underground u šezdesetima. Sva tri banda su sredinom ili na isteku šezdesetih udarali temelje punku. Navijestivši njegovu žestinu i izravnost u kombinaciji s eksperimentalnom “bukom” i praskavim rockom. The New York Dolls (koje su obožavali i Ramones, Pistolsi i Patty Smith) su stigli nešto kasnije (1971.) sa svojom – pokazalo se vraški utjecajnom – kombinacijom thrash glam-rocka i manijakalno energične svirke.
A onda su stigli Ramonesi
A onda su, rekoh, stigli Ramonesi. Ili točnije pjevač Joey, gitarist Johnny, basist Dee Dee i bubnjar Tommy. Prvijenac grupe dočekan je uz prave ovacije najutjecajnijeg dijela američke rock kritike. Znani Robert Christgau je u Village Voiceu za album napisao da “u trenu otpuhuje sve drugo što možete naći na programima radija” dok je Paul Nelson u Rolling Stoneu ustvrdio da je riječ o projektu “koji je u cijelosti stvoren od ritmičkih brojeva odsviranim takvim intenzitetom kojeg rock and roll nije vidio još od svojih najranijih dana”. U pohvalama koje su pratile album prvijenac Ramones su nazvani „autentičnim američkim primitivcima“ koje mora prihvatiti i slaviti američka popularna glazba.
Baš kao što je nekoć slavila autentične “primitivce” u likovnim umjetnostima, u književnosti i na filmu. “Primitivizam” o kojem je riječ bila je, naravno, pohvala “najboljem mladom rock bandu na svijetu” odnosno pohvala njegovoj autentičnosti, energiji, iskrenosti ili – ako ćete – povratku na one korijenske vrijednosti rock and rolla kao glazbe “s ritmom, energijom i stavom”.
Formula za uspjeh
U prvijencu Ramonesa se ćutilo još nešto: eho Beach Boysa, Kinksa, doo wopa, ženskih grupa iz jata Phila Spectora… što je njihovim energičnim i nabrijanim minijaturama davalo posebnu boju. Neizbljedjelu i danas.
Unatoč pohvalama kritike album nije ušao na Billboardov Top 100. Baš kao ni njegova dva (odavno već himnička i amblematska) singla “Blitzkrieg Bop” i “I Wanna Be Your Boyfriend”. Uvodni broj albuma “Blitzkrieg Bop” bio je ogledni komad poetike Ramonesa: svega tri akorda, nabijen energijom uz ono himničko “Hey! Ho! Let’s go!” koje je moglo proći i kao napjev iz crtića. Formula: pitka brzo odsvirana melodija najčešće dvominutnih skladbi, energija i jednostavni aranžmani lišeni sola uz upečatljiv kratki riff protegnula se kroz cijeli album, ali i ostala prisutna kod svih albuma Ramonesa u sedamdesetima. Ujedno bila vraški utjecajna.
Pokazao je to najbolje njihov odlazak na kraću englesku turneju. Naime nakon nastupa u londonskom “Roundhouseu” u ljeto 1976. – kad im se na poziv na sceni priključio i Marc Bolan – Ramones su prepoznati kao “burevjesnici” i proroci punka te doslovno bili okidač koji je potaknuo punkersku revoluciju u Velikoj Britaniji. Povratak u Sjedinjene Države i nastup Flamin’ Grooviesa i Ramonesa u losenđeleškom “Roxy Theater” mjesec dana kasnije, Ramonese je i na domaćem terenu potvrdio kao glavne promotore punka i njegovu prvu veliku (globalnu) zvijezdu.
Drugi album je bio melodiozniji
Drugi album “Leave Home” objavljen je 10. siječnja 1977. uz sva bitna obilježja prethodnika. No, ovog puta dio skladbi bio je melodiozniji (reklo bi se više okrenut popu na način Ramonesa) poput “Oh, Oh I Love Her So” koja je bila nadahnuta i njima tako milim doo-wopom pedesetih dok su brojevi poput uvodne “Glad To See You Go”, “Gimme Gimme Shock Treatment”, “Pinhead” (koji je premijerno uveo poklič “Gabba Gabba Hey Hey” pozajmljen iz horora “Freaks”), bili energični punk-rock brojevi koji su postali obrazac za mnoge sljedbenike s obje strane Atlantika.
Sjajna “I Remember You” bila je melodiozni (do danas mi omiljeni) komad na tragu šezdesetih, ali i “I Wanna Be You Boyfriend” s prethodnika. Kao nastavak kultne “I Wanna Sniff Some Glue” s prvijenca na albumu se u originalnom izdanju našla “Carbona Not Glue” kao sarkastičan odgovor Ramonesa na napade o zagovoru “snifanja ljepila”. “Carbona” je naime popularno sredstvo za skidanje mrlja, a zbog korporacijske prijetnje o nezakonitom korištenju imena proizvoda, skinuta je s albuma. Naravno, kasnije se našla na prigodnim reizdanjima albuma.
Uslijedio je i treći album
Treći album “Rocket To Russia” objavljen je 4. studenog 1977., a najavljen još u ljetu singlom “Sheena Is A Punk Rocker”. U trenu su ju pohvalili i prigrlili i stari fanovi i kritika držeći s pravom da je sjajan križanac punka i surfa Beach Boysa. No, bio je to posljednji album s izvornom postavom jer je Tommy napustio band. U godini u kojoj je s obje strane Atlantika eksplodirala punk scena a diskografske kuće započele utrku u privlačenju bitnih imena do tada marginalne alter scene, “Rocket To Russia” je predstavio Ramonese u produkcijski boljem izdanju te s naglašenijim prisustvom utjecaja mekog bubblegum popa i surfa ranih šezdesetih. Očitih u coveru “Do You Wanna Dance”.
No, i treći album bio je do srži “ramonoidan” bez ijedne slabe točke. I on sa zgodicima po mjeri punk fanova (“Cretin Bop”, “Rockaway Beach”) te sa sarkastičnim komentarom američke (disfunkcionalne) “sretne obitelji” u “We Are Happy Family” ili u “Teenage Lobotomy” (jednoj od skladbi koje zorno pokazuju glazbenu slojevitost naizgled jednostavne formule punk brzaca).
Best of Ramonesa iz sedamdesetih
Unatoč tome “Rocket To Russia” nije dobro prošla na tržištu što je bio jedan od razloga za Tommyjevo napuštanje banda. Posljednji studijski album u sedamdesetima bio je “Road To Ruin” objavljen 22., rujna 1978. Sa stripovskim omotom bio je dodatni argument za tezu o bandu kao “crtić punkerima”, iako je sadržaj albuma manje dugovao punkerskom minimalizmu prvijenca, a više hard/heavy gitarskom zvuku kao u zaključnoj “It’s A Long Way Back” s do tada nepoznatim solo dionicama.
Ili pak brojevima s akustičnom ritam gitarom u pop baladama na tragu prethodnih dekada. S novim bubnjarom Markyjem Ramones su očito željeli biti prisutniji na radiju i bolje proći na tržištu no, kao i prethodnici, i ovaj kasnije kultni i omiljeni album Ramonesa nije prošao najbolje. No, unatoč baladama poput “Questioningly” (bliže Eaglesima nego brojevima s nastupnog albuma) ili covera “Needles And Pins” dao je novi set himničkih brojeva punka: “I Wanna Be Sedated”, “Bad Brain”, “I Wanted Everything” te “I’m Against It”.
Čuveni pakleno energični koncerti Ramonesa predstavljeni su albumom “It’s Alive” snimljenom za nastupa u londonskom Rainbow Theatre u prosincu 1977. s izvornim bubnjarom Tommyjem. Album objavljen 1979. uključio je sve ključne zgoditke s prva tri albuma u ogoljenoj eksplozivnoj minimalističkoj izvedbi. S čak 28 brojeva na albumu koji je trajao pedesetak minuta “Its Alive” je pravi best of Ramonesa iz sedamdesetih.