Iako termin Canterbury scena nije ni geografski determiniran – jer grupe poput Soft Machine karijeru su ostvarile u Londonu – niti precizan pojam i danas se pod taj nazivnik smješta niz progresivnih rock, jazz-rock i avangardnih grupa poteklih iz Canterburyja koje su obilježile sedamdesete.
Korijeni scene su još u ranim šezdesetima u privatnoj školi Simon Langhton School u Canterburyju koju su pohađali kasniji vodeći protagonisti scene: Mike Ratledge, Robert Wyatt, braća Brian i Hugh Hopper, David Sinclair… Točnije, grupa Wild Flowers koju su lipnju 1963. osnovali Richard Sinclair, Brian i Hugh Hopper, Robert Wyatt, Graham Flight i Kevin Eyers.
Bez značajnijeg komercijalnog uzleta
Grupa koja je djelovala manje-više u prostoru konvencionalnog popa doživjela je nekoliko reinkarnacija, a iz jedne od njih u kolovozu 1966. nastaju Soft Machine. Iako jedan od najutjecajnijih bendova kasnih šezdesetih i ranih sedamdedsetih koji je potaknuo nastanak Canterbury scene te uz Pink Floyde, prave zvijezde londonske underground i psihodelične scene čuvenog UFO kluba, nikad nisu uživali popularnost šire publike niti značajniji komercijalni uzlet.
Soft Machine u sedamdesete ulaze kao trio nakon američke turneje na kojoj su dijelili pozornicu s Jimi Hendrix Experiences te dva sjajna psihodelična albuma. Kad se utemeljiteljima banda orguljašu Mikeu Ratledgeu, bubnjaru i pjevaču Robertu Wyattu te basistu Hughu Hopperu pridružio saksofonist Elton Dean u tada već šestoj inkarnaciji grupe, ulaze u studio snimati prijelomni treći album. Prethodio mu je zanimljivi eksperiment na turneji koja je uključila i kompletnu puhačku sekciju big-banda.
‘Third’ – rasni album novog jazz fusiona
Treći studijski album objavljen u lipnju 1970. nazvan je jednostavno “Third”. Izvorno dvostruki album kojim je na svakoj od četiri strane vinila donio po jednu avant/jazz-prog rock suitu odveo je još dalje Hoppereovu i Ratledgeovu fascinaciju avangardnim jazzom koji je – temeljen na trajnoj zajedničkoj ljubavi svih članova prema glazbi Ornettea Colemana, Chucka Mingusa i Theloniousa Monka – dolaskom saksofoniste Eltona Deana dominirao albumom. Za razliku od dva prethodna albuma ovijena psihodelijom “Third” je bio rasni album novog jazz fusiona (jazz-rocka) te imao golem utjecaj na formatiranje prog-rock scene Canterburyja.
Odmak od prethodnih snimaka bio je najočitiji u eksperimentalnoj 18–minutnoj temi “Facelift” u kojoj je gostovao i flautist Ly Dobson sa svojim iznimnim improvizacijama. Tema je snimljena u živo s naknadnim studijskim dodacima, kolažiranjima snimaka s raznih vrpci (pod utjecajem eksperimenata krautrockera poput Can te Davea Allena) koje su vrćene i unatrag te s različitim brzinama u izvođenju glavnog riffa.
Takav je mahom bio i ostatak albuma (pa je, recimo, “Slightly All The Time” bila osebujni instrumentalni medley) osim “Moon In June”. Skladba je u prvom dijelu s Wyattovim vokalom bila svojevrsni podsjetnik na prog-rock psihodeliju ranih albuma a u drugom se – uz gosta violinsta Raba Spalla – razvila kao avant-jazz broj. Iako nije bio klasični rock album, “Third” je znatno pomaknuo granice žanra te veoma utjecao na cijelu Canterbury scenu.
Slijedeći “Four” objavljen je 28. veljače 1971. u istoj postavi kao i prethodnik no i on uz goste: Marka Chariga, Nicka Evana (s kojima su već surađivali koncem šezdesetih) te Roya Babbingtona koji im se kao stalni član priključio dvije godine kasnije.
Album kolektivnih improvizacija free jazza sa solima
“Četvorka” je bio pravi album jazz-rock fusiona na tragu Milesovog “Bitches Brew”, no bez naglašenih eksperimenata prethodnika. Album kolektivnih improvizacija free jazza sa solima nauštrb čvrste strukture teme te začina psihodelije (kao u lirskoj “Kings And Queens”) pokazao je zavidno muziciranje svih članova. Posebice Wyattovo bubnjanje. Ipak nezadovoljan smjerom kojim je grupa krenula, on napušta Machine te u listopadu 1971. osniva Matching Mole.
Uz njega u ulozi pjevača i bubnjara našli su se orguljaš David Sinclair iz Caravana , Dave MacRae za električnim klavirom, gitarist Phil Miller iz Deliveryja te basist Bill MacCormick iz Quiet Suna. Oba albuma Matching Molea koji se razilaze nakon njihova objavljivanja te iste 1972. nisu bila uz bok Wyattovim albumima sa Soft Machine, no u njegovu antologijsku pjesmaricu svakako je ušla “O Caroline” s prvijenca “Matching Mole” te “Good Song” s drugog albuma “Little Red Book”. Obje zapravo najava onoga što se kasnije našlo na njegovom senzacionalnom samostalnom albumu “Rock Bottom”.
Nova faza benda s novim članovima
Nakon tri solidna jazz rock albuma – “Fifth”, te “Sixth” i “Seventh”, koji se mogu shvatiti i kao albumi tranzicije s Marshallom i sve prisutnijim Jenkinsom – Soft Machine rade iskorak albumom “Bundles” objavljenim u ožujku 1975. Bio je to po svemu novi početak iliti nova faza benda koji je, po mnogima, zvjezdane dane ipak već doživio s Wyattom. Naime, “Bundles” je i posljednji album na kojem je prisutan jedini preostali utemeljitelj Mike Ratledge, dok su ostatak banda činili bivši članovi jazz-rock formacije Nucleus čija je zvijezda bio sjajan gitarist Allan Holdsworth.
Uz njega su se našli i trubač Ian Carr te saksofonist Karl Jenkins, basist Roy Babbington, bubnjar John Marshall; trojka koja je već bila u postavi Soft Machine i na prethodnom albumu. Do tada – a posebice na prethodnom albumu “Seventh” – nezaobilazne Rutledgeove fuzz-orgulje zamijenile su “klasične” orguljaške dionice i sintesajzer pa je logično glavnu ulogu instrumentaliste preuzeo Holdsworth. Kao prvi gitarist koji je u opusu Soft Machine dobio ulogu glavnog soliste, uz odličnog Marshalla albumu je dao glavni pečat.
No, i on prije snimanja idućeg albuma “Softs” (objavljenog u lipnju 1976.) napušta grupu. Zamijenio ga je ništa slabiji gitarist John Etheridge, a uz njega je stigao i novi saksofonist Alan Wakeman. Sve brojeve na albumu potpisao je Karl Jenkins koji kao autor i klavijaturist preuzima sve negdašnje dužnosti Mikea Ratledgea.
Ulazak new age poetike u jazz-rock korpus albuma
“Softs” je pokazao da i u posve novoj postavi bez članova utemeljitelja Soft Machine – s Jenkinsom na čelu – mogu držati priključak s konkurentima u glazbenoj niši koju su sami prethodnim albumom sazidali. Odnosno da je moguće zadržati i zvuk i stilistiku formatiranu na prethodnom projektu zahvaljući Etheridgeu koji se pokazao jednako uspješan kao i Holsworth u svojim brzoprstićkim fusion solima i riffovima.
Novost su, pak, bile fluidne teme nošene gudačima i drvenim puhačima odsviranim na sintesajzeru kao u “Songs Of Aeolus” koju je dio kritike nazvao i ulaskom new age poetike u jazz-rock korpus albuma. Isto vrijedi i za folk-jazz temu zaključne “Etka”. Bio je to i njihov posljednji album u sedamdesetima.