“Gitarist kojeg vole gitaristi!” ili pak “Genijalan gitarist koji nikad nije dosegao planetarnu slavu” uobičajene su opaske vezane uz ime Roryja Gallaghera. Jer među njegovim štovateljima su i Eric Clapton, Brian May, Edge, Slash, Johnny Marr…, gitaristi različitih generacija i žanrovskih nagnuća koji su u Gallagherovoj svirci našli nadahnuće. Posebice u njegovom čistom tonu, osebujnom vibratu (kakvog su rabili i Gary Moore ili Stevie Ray Vaughn) i brzom soliranju na “ofucanom” Stratocasteru iz 1961. koji je kao i karirane košulje postao njegov zaštitni znak na sceni.
Irski blues rock gitarist rođen 1948., skladatelj i pjevač karijeru je započeo kao osamnaestogodišnjak u irskom Corku. No tek nakon selidbe u London koncem šezdesetih njegov novi trio Taste s basistom Charliem McCrackenom (čiji je “hodajući bas” bio nadahnut Jackom Bruceom) i bubnjarom Johnom Wilsonom, svirkama na tragu blues-rocka Creama skreće pažnju publike. Potpisavši ugovor s Polydorom 1969. Taste objavljuju eponimni prvi studijski album a godinu kasnije (u siječnju 1970.) “On The Boards”. Posljednji studijski album s Gallagherom donio je tipičan materijal “creamovskog” progresivnog blues rocka poput žestoke “What’s Going On” s umetnutim nježnim dionicama koju su prigrlili mnogi kasniji blues rock gitaristi.
Bilo je tu i akustičarskih laganica te “klasičnog” blues boogiea kao u odličnoj “Morning Sun”. Najupečatljiviji broj albuma bila je pak jazzy blues tema “It’s Happened Before, It’ll Happen Again” s brzoprstićkim gitarskim dionicama i furioznom ritam sekcijom, no pomalo neočekivano oplemenjena i jazzy saksofonom.
Nekoliko zapaženih albuma
Odlaskom iz Tastea te iste 1970. Gallagher počinje samostalnu karijeru koja je u sedamdesetima iznjedrila nekoliko zapaženih albuma: “Deuce” (1971.), koncertni “Irish Tour” (1974.), “Calling Card” (1976.) te “Top Priority” (1979.).
“Deuce” objavljen u studenome 1971. – jedva pola godine nakon prvijenca “Rory Gallagher” bio je drugi Roryjev samostalni studijski album. Zadržavši sve odlike sviračkog i autorskog rukopisa znanog iz dana Tastea utemeljio je stil koji će se protegnuti kroz sve kasnije albume. Riječ je o mješavini rhythm and bluesa, countryjem ozračenih tema te južnjačkog „masnog“ blues-rocka i akustičnih blues brojeva. Snimljen je u formatu blues-rock trija s basistom Gerryjem McAvoyem i bubnjarem Wilgarom Campbellom te se, mada u vrijeme objavljivanja nije polučio veći uspjeh kod publike niti izborio naklonost kritike, pokazao kao veoma utjecajan za mnoge gitariste.
Primjerice uvodni broj “Used To Be” bio je veoma uspjeli žestoki križanac rhythm and bluesa s upečatljivim riffom te Roryjem u ulozi i ritam i solo gitariste. Dakako uz prepoznatljivi solo. Kombinacija “akustike” i “elektrike” u temi “I’m Not Awake Yet” pokazala je vješto snalaženje u folky-blues vodama te pametan iskorak širenja obzora, a “There’s A Light” jazzy strukturu ambicioznog i slojevitog broja. Odličan rad ritam sekcije – posebice bubnjara Campbella, netipičan Roryjev vokal te sjajan gitarski solo, čine skladbu jednim od najupečatljivijih brojeva albuma. Njeno svojevrsno naličje donio je „Don’t Know Where I’m Going“ kao duhovita country-blues tema na tragu Dylana s “Nashville Skylinea” i tema poput “Country Pie”. Album zaključuje još jedan biser: dramatična “Crest Of A Wave” s promjenama tempa te fascinantnom gitarom.
Gitara zamijenjena mandolinom
“Live In Europe“ iz svibnja 1972. reprezentativan je koncertni album snimljen na europskoj turneji početkom godine. Umjesto da na albumu predstavi studijske objavljene brojeve Gallagher se odlučio za svega par “starih” tema (“Laundromat” s prvijenca te blues-boogie s upečatljivom slide gitarom “In Your Town” s “Deucea”) davši prednost blues klasicima. Među njima se na samom početku albuma našla i šestominutna “Messin’ With The Kid” koja je ostala zapamćena kao jedna od najpoznatijih Gallagherovih snimaka.
S razlogom jer skladba Juniora Wellsa bljesnula je kao hendrixovski blues-rock. Na drugom polu od nje bile su autorska “I Could’ve Had Religion” kao “prašnjavi” blues Delte te “Pistol Slapper Blues” Blind Boy Fullera. U folky-bluesu “Going To My Hometown” Rory je gitaru zamijenio mandolinom, no album je završio kako je i počeo: žestokim rhythm and blues / rockom u gotovo sedmominutnoj verziji “Bullfrog Bluesa” u kojoj su svoja sola dobili i basist McAvoy i bubnjar Campbell.
Preminuo je 1995. godine
Treći studijski album “Blueprint” objavljen je u veljači 1973. donio je nastavak u sličnom tonu. Bili su tu žestoki prog/blues-rockeri poput “Walk On Hot Coals” (s frazom pozajmljenom od “I’m A Man” i orguljama Loua Martina) te podsjetnici na klasike pjesmarice blues poput akustičnog “Bankers Blues” Big Bill Broonzyja (koji je doduše potpisan kao Roryjev autorski komad) s prepletima klavira i gitare a s druge countryja (“If I Had a Reason”). Uz njih su se našle i rasne blues teme poput “Hands Off” i “Race The Breeze”. Ključni broj albuma bila je gotovo devetominutna “Seventh Son Of Seventh Son” temeljito ozračena poetikom prog-rocka uz izniman učinak gitare i Martinovog električnog klavira u dogradnji iznad repetitivnog riffa.
“Tattoo” iz 1973. je nastavio sličnim putem uz prateći band u kojem su osim starog basiste svoje mjesto cementirali klavijaturist Martin i bubnjar Rod de’Ath. Dao je četiri nova prinosa za “best off”: “f+Tattoo’d Lady”, “Cradle Rock”, “Admit It” i “20:20 Vision”. I slijedeći uspješni albumi objavljeni za etiketu Chrysalis (“Irish Tour 1974”, “Against The Grain” iz 1975. te godinu kasniji “Calling Card”) bili su kvalitetom i stilski jedan drugome do uha.
Osmi studijski album “Top Priority” iz 1979. zaključio je plodne Gallagherove sedamdesete u kojima je, kao pravi radoholičar, neumorno nastupa i snimao. Karijeru je nastavio – mada ne tako uspješno – i u osamdesetima i u narednoj dekadi. Sve slabijeg zdravlja s nizom kroničnih bolesti preminuo je 14. lipnja 1995. od posljedica komplikacija nakon transplatacije jetre.