Naljepnica koju su dobili još na početku karijere “mali stari blues band iz Teksasa” najbolje određuje karijeru i diskografiju ZZ Topa u sedamdesetima. Trio u kojem su od samih početaka pa do smrti basiste Dustyja Hilla 28. srpnja 2021. bili i gitarist Billy Gibbons te bubnjar Frank Beard ostao je trajno vjeran izvornom teksaškom blues-rocku. On je doduše u sedamdesetima evoluirao prema stadionskom rocku, a u slijedećoj dekadi – uvođenjem sintesajzera i sekvencera – i novom iznimno uspješnom “emtivijevskom” rock mainstreamu.
Prvijenac “ZZ Top’s First Album” – mahom snimljen uživo u studiju uz neznatna kasnija dosnimavanja ritam gitare – objavljen je u siječnju 1971. Bio je pravo pismo o namjerama utemeljivši bazičan zvuk banda i stil nastao spajanjem, bluesa, hard rocka, južnjačkog rocka, boogiea… Ritam sekcija je od nastupnog broja “(Somebody Else Been) Shaking Your Tree” imala i notu funkyja uz Gibbonsove reske rezove gitare s fuzz pedalom koji postaju obilježje zvukovnice ZZ Topa u sedamdesetima. Osim uvodnog broja vrijedne pažnje bile su i “Goin’ Down To Mexico” te rasni “starinski” blues “Brown Sugar”. On je nakon Gibbonsovog uvodnog dijela krenuo trasom žestokog blues-rocka s primislima na Cream. Zanimljiv je i kotrljajući blues-rock broj “Backdoor Love Affair” obdaren odličnim Gibbonsovim repetitivnim dionicama i solom iznad razigrane ritam sekcije.
Na drugom albumu je naglašenija boogie gitara
Drugi album “Rio Grande Mud” objavljen 4. travnja 1972. dao je prvi hit singl, temu “Francine”. Skladba je, kao i ostatak albuma, bila čvršća, moćnija s naglašenom boogie gitarom i upečatljivim riffom što se odlično uklapalo u izvorni “prljavi blues rock”. Ovog puta album je dao više veoma dobrih brojeva. “Just Got Paid” je bila rasni brzac, “Apologies To Pearly” donijela odličnu slide gitaru u tipičnom blues shuffleu, “Bar-B-Q” bila klasični ZZ Topov boogie, a “Chevrolet” koju je – kao i “Francine” otpjevao Dusty Hill, zgodna stilizacija “prljavog fuzz-bluesa”.
Po onome “treća sreća” album “Tres Hombres” objavljen 26. srpnja 1973. kapitalizirao je na iskustvu dvaju prethodnika. Ne samo jer je dospio na američki Top 10 te donio daleko bolju produkciju Billa Hama koji je uspio koncertnu energiju prenijeti na vinil, već prvenstveno po odličnim autorskim brojevima. U osnovi, kao i na svim kasnijim albumima, ZZ Top ostaju vjerni blues-boogie rocku s korijenima u boogieu Johna Lee Hookera, blues shuffleu, Gibbonsovom osebujnom fuzzty tonu i razigranosti ritam sekcije, no skladbe su redom bolje od brojeva prethodnika.
Slijede žešće skladbe
Uvodna “Waiting For The Bus” i “Jesus Just Left Chicago” formalno su odvojene, no na koncertima su uvijek bile izvođene kao cjelina. Nadahnute su klasičnom blues “dvanaesticom” koja postupno prelazi u blues-rock te lijenim Hookerovim boogiem uz upečatljiv solo slide gitare u drugom dijelu.
“Beer Drinker & Hell Raisers” koja slijedi je žešća od svih ranije snimljenih skladbi uz izniman učinak sola Gibbonsa i propulzivne ritam sekcije Dustyja Hilla i Franka Bearda (unatoč prezimenu jedinog trajno bezbradog člana). Album je dao singl te jedan od najpoznatijih brojeva banda “La Grange” kao idealan spoj Hookerovih stilizacija, fuzzy gitare, sola nadahnutog južnjačkim blues-rockom te zaraznog (i često citiranog riffa).
Potvrđen je ugled sjajnih studijskih materijala
“Fandango!” je objavljen u travnju 1975. nakon uspješne i opsežne američke turneje pa je donio koncertne zapise i novi studijski materijal. Iako su ZZ Top snimkama – posebice brojevima poput “Jailhouse Rock” i “Backdoor Medley” – potvrdili ugled sjajne koncertne atrakcije studijski materijal je bio još bolji. Naime, u očitom kreativnom zamahu koji se ćutio na “Tres Hombres” band je dao nove klasike.
“Tush” kojeg je otpjevao Dusty je svakako najpoznatiji. Čudesan riff i stilistika koja je bila bliska boogijem nadahnutim brzacima Led Zeppelina no uz prepoznatljiv Gibbonsov gitarski rad (fuzzy i slide gitara), “Tush” je pretvorila u jedan od najpoznatijih, ali i najutjecajnijih brojeva banda. Za njom nije zaostajao ni još jedan “klasik”: “Heard It On The X”. Bio je to još jedan broj zaraznog riffa te bezgrešnih spajanja hard-rocka i ubrzane blues “dvanaestice.
Album koji nije prošao najbolje kod kritike ni publike
“Tejas” kao posljednji album na etiketi London sniman je u pauzama teksaške turneje, a objavljen 29.studenog 1976. Nije najbolje prošao ni kod tadašnje kritike ni publike iako je u kasnijim čitanjima daleko bolje ocijenjen. Posebno njegova dva odlična broja: križanac hard-rocka i blues boogiea “Arrested For Driving” te psihodelični atmosferski instrumental “Asleep In The Desert”.
I dalje vjeran izvornim nadahnućima album je donio notu psihodelije koju je dio recentnije kritike čak povezao i s možebitnim utjecajima krautrocka i prog-rocka. Namjerno ili slučajno, “Tejas” je imao “sporovoznije” i “trippy” teme koje su zamijenile nekoć obvezatne žestoke brojeve shuffle i boogie blues-rocka, te ga izdvojile od stilskog okvira prethodnika. Podjednako kada je riječ o ritam sekciji koja je uz motoričko bubnjanje Bearda imala nešto i od krautrocka te Gibbonsove gitare u brojevima poput “Snappy Kakkie” (u kojoj se ćute i uplivi neworleanskog funka), “Enjoy And Get It One” kao uspjelim križancem starog blues-shufflea i infekcija prog-rocka ili “El Diabla” s lijenim grooveom, iznimnim vokalom i gitarom te sablasnom atmosferom.
Uslijedio je novi trijumf
“Degüello” objavljen u studenom 1979. nakon dužeg odsustva sa scene (jedan od razloga je bilo i Beardovo skidanje s narkotika, ali i boravak Gibbonsa u Europi) na etiketi Warnera bio je novi trijumf. Donio je svojevrsni povratak na stilistiku “Tres Hombres”, no u još žešćem izdanju. Zadržavši stari osjećaj za humor koji je ovog puta naprosto eksplodirao u hit temama poput “Cheap Glasses” i “Fool For Your Stockings” ZZ Top su uspjeli biti žestoki, a opet – s produkcijom vjernog Billa Hamma – zanimljivi i (novoj) publici sklonoj rock mainstreamu. Album za divno čudo otvara cover: skladba Isaaca Hayesa “I Thank You”. Od prvog uleta Gibbonsove reske gitare uvučena je u poetiku ZZ Topa te posve drugačiju od izvorne uspješnice Sama & Davea.
Slijede “She Loves My Automobile” boogie-blues rocker “podebljan” saksofonima Gibbonsa, Bearda i Hilla, lijeni blues-rock “I’m Bad I’m Nationwide” kojeg vozi Dustyjev bas uz Gibbonsove gitarske ulete i novi sjajan solo te nježna blues “dvanaestica”, “A Fool For Your Stockings” kao novi dokaz gitarskog umijeća. Prvu stranu albuma zaključuje vatrometna „Manic Mechanic“ s neobičnim razlomljenim ritmom te gitarom i vokalom snimljenim korištenjem novog zvučnog efekta.
Burevjesnik banda u narednoj dekadi
Za drugu stranu vinila odabran je još jedan cover: znani blues standard “Dust My Broom” kao klasik iz opusa Elmorea Jonesa i Roberta Johnsona. Dakako uz slide gitaru. Za njom slijede “Lowdown In The Street” i žestoki rocker “Hi Fi Mama”. “Cheap Sunglasses” je novi amblematski, ali i autoironičan broj banda koji je za scenske nastupe posvojio sunčane naočale. Bio je to reprezentativan blues-rock starog kova, ali novog (gitarskog) zvuka koji će biti temelj kasnijih dogradnji u za band mega uspješnim osamdesetima. Album je zaključila “Ester Be The One” kao još jedan burevjesnik banda u narednoj dekadi.