Subota, 1 listopada, 2022

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Led Zeppelin i Purple – Hail, hail hard/metal rock!

Uz Black Sabbath, Deep Purple i Led Zeppelin ustoličili su se kao predvodnici hard rocka i heavy metala, a njihovi kultni albumi ,"Led Zeppelin III" i "Deep Purple in Rock", iznjedrili su vječne rock uspješnice kao što su "Immigrant Song" i "Child in Time"

Albumi koji su u 2020. godini proslavili 50. rođendan! 



Parafrazirajući naslov albuma Genesisa “And Then There Were Three…” mogao bih kazati – “a onda je došao treći!”

“Led Zeppelin III”

Treći studijski album Led Zeppelina naslovljen naravno “Led Zeppelin III” objavljen je u listopadu 1970. najavivši tranziciju s dominantnog hard blues-rocka prethodnih albuma prema (britanskom) folku i pripadajućoj mu “akustici”. Ne lišivši se posve hard rocka – štoviše, “Immigrant Song” je bila žestoka poput nabrijanih brojeva s prethodnika te američki No 1 singl koji je pospješio uspon albuma na vrh britanske rang liste netom nakon objavljivanja – no glavni okus albumu davale su akustičarske folk i folky teme. I one autorske i posvojenice poput tradicionalna “Gallows Pole” ili starog bluesa Bukke Whitea “Hats Of To (Roy) Harper”. Većina folky brojeva nastala je na “autorskom sessionu” Planta i Pagea da bi ga kasnije razradio band s posebno naglašenom ulogom Johna Paula Jonesa kao vrsnog multiinstrumentaliste koji je možda i najzaslužniji za atmosferu folky-psihodelije.

Naslovnica albuma

Zna li se da su na početku novog desetljeća Led Zeppelin već uživali golemu popularnost s obje strane Atlantika podjednako zbog dvaju studijskih albuma i hvaljenih koncerata i turneja, ideja da se Page i Plant povuku u velšku “vukojebinu” te “neuštekani” napišu dio skladbi za novi projekt, činila se itekako opravdanom. Je li akustičarski folky-materijal bio “iznuđen” kreativnim odmorom u kući bez električne energije ili pak smišljena želja za zaokretom, i nije tako važno. Jer, rezultat “zaokreta” bio je izniman mada začuđujući za lijepi dio fanova i kritičara. Nije trebao biti jer Page i Plant su osim bluesa bili trajno privrženi britanskom folku (i folk-rocku koji je cvjetao poznih šezdesetih). Page k tome fan fantastičnih gitarista poput Daveya Grahama (kultne no izvan Engleske ne baš poznate figure britanskog folk revivala čiji mi je album “Hat” iz 1969. i danas pri srcu) te njegovih ranijih bluesy-folk radova poput “Davy’s Train Bluesa”, ali i škotskog velemajstora Berta Janscha iz Pentanglea.

Album je otvorila “Immigrant Song” (danas bi mogla poslužiti kao dio soundtracka popularne serije “Vikinzi” jer govori o vikinškoj invaziji na Englesku) s moćnim Bonhamovim bubnjem u prvom planu, ubojitim riffom te Plantom u lomnim visokim lagama. Bila je instantni zgoditak i nezaobilazni koncertni standard po guštu publike koja je posrkala dva prethodna albuma.

“Friends” koji je uslijedio za njom bio je akustičarski broj s gudačima kojima je aranžer John Paul Jones želio osigurati psihodelično-indijski štih ponovljen kasnije i u “Kashmiru”. “Celebration Day” (novi koncertni standard) je zamišljena kao fuzija dvaju stilova uvodnih brojeva uz Jonesov Moog sintesajzer uz upečatljivi Pageov solo dok je veličanstvena sedmominutna “Since I’ve Been Loving You” bio povratak na velike blues laganice s John Paulom za Hammondom te Pageovim savršenim gitarskim “unosima”. I to u rasponu od petergreenovske prigušene liričnosti do patentiranog reskog hard-blues stila koji je itekako utjecao na Bregovića u “Bluesu za moju bivšu dragu”. Žestoka “Out On The Tiles” je Bonhamova tema s moćnim riffom koji se kasnijih godina znao javljati u uvodu koncertnih verzija nekih drugih brojeva.

Drugu stranu albuma otvara “Gallows Pole”, posvojena i prearanžirana folk tema na kojoj je Page svirao akustične i električne gitare te bendžo, a John Paul Jones mandolinu. Bio je to tipičan folky broj Zeppelina s prepoznatljivom dramaturgijom koja skladbu iz lirskog vodi ka žestokom dramatičnom finalu (i danas fascinantno zvuči spajanje Pageovog bendža i Bonhamovog “čekičanja”) s raskalašenom električnom gitarom i mahnitim bubnjem. “Tangerine” je logičan nastavak folky sadržaja uz akustičnu, električnu i pedal steel gitaru; veličanstvena balada ozračena i countryjem. Akustičarska “That’s The Way” (koncertni standard tadašnjeg “akustičarskog seta”) nježna je folky laganica sa zaključnim neočekivanim “kalifornijskim” višeglasjem, “Bron-Y-Aur Stomp” countryjem do srži natopljen akustičarski brzac, a zaključna “Hats Of To (Roy) Harper” folk-blues.

“Trojka” Led Zeppelina je ostaje upisana kao jedan od velikih albuma iz 1970. te zasigurno jedan od najboljih u karijeri banda.

“Deep Purple In Rock”

Isto se može kazati i za “Deep Purple In Rock” objavljen u lipnju 1970. kao prvi studijski projekt najpoznatije (najbolje!) postave benda nakon što su se Lordu, Paiceu i Blackmoreu priključili basist Roger Glover i pjevač Ian Gillan.

S prethodna tri albuma Deep Purple su stekli ugled vrsnih glazbenika, a famoznim “Concerto For Group And Orchestra” zapravo zaokružili svoju prvu fazu djelovanja. Za zaokret prema hard rocku i metalu (sigurno potaknut i uzletom Led Zeppelina) lišenom pretencioznih fuzija s orkestrom i elemenata klasične glazbe, trebali su “nove snage”, a Gillan i Glover su bili idealne pridošlice.

Nakon testiranja novog materijala na nizu koncerata te rada na aranžmanima “u hodu”, band ulazi u studio te –uz pomoć brojnih “tonaca” – poput kasnijeg producenta Iron Maidena Martina Bircha – koji su nastojali prenijeti koncertnu energiju na vinil, u vlastitoj produkciji snimaju “In Rock”. Naslov je bio pametno odabran naglašavajući da su Deep Purple rasni rock band (konačno, dio kritike ih je usporedio sa žestokim MC5), no ono “in rock” je sjajno korespondiralo s omotom albuma odnosno likovima članova grupe “uklesanim” umjesto američkih predsjednika u stijenu Mount Rushmora.

Naslovnica albuma

Album je otvorio “Speed King” sa znakovitom gitarskom grmljavinom brzoprstog Ritchiea Blackmorea da bi nakon “crkveno-klasične” dionice Hammond Jona Lorda krenuo “opaki” Gloverov riff, Paiceove eskapade, Ritchieve međuigre s Lordom te sjajan Gillanov vokal koji je, za reći pravo, uz Roberta Planta, tada formatirao vokalne manirizme heavy metala. Bila je to sjajna najava novog žestokog hard/heavy rocka Deep Purplea i prvi amblematski broj nove postave. “Bloodsucker” je nastavio u istom mahnitom tempu uz “zeppelinovske” unisone vožnje gitare i basa, Blackmoreov solo, Paiceove moćne bubnjeve, Gillanove vriskove i ulete Lordovog Hammonda kao zaštitnog znaka Purplea.

Treći broj na albumu zacijelo je uz “Smoke On The Water” i najpoznatiji broj u diskografiji banda. Desetominutna “Child in Time” bila je izvorno nadahnuta skladbom “Bombay Child” prog-rockera It’s A Beautiful Day”. Zamišljena i realizirana kao dramatičan epski broj s uvodom orgulja i činela te basa koji ponavlja glavnu temu, “Child In Time” je s onim lomnim Gillanovim vokalom koji prelazi u krik, postao opće mjesto hard rocka sedamdesetih. Naravno, uz rast teme prema orgazmičkom finalu (s iznimnim učinkom Blackmorea) te “vožnju” ritam sekcije sto na sat.

Drugu stranu otvara sedmominutni hard rock brzac “Flight Of The Rat” – s vatrometnim Blackmoreovim solom koji u jednom dijelu nakon “štektanja” ima i funky fraziranje te “prigušenijim” Lordovim umetcima i bubnjarskom “pokaznom vježbom” odličnog Paicea. “Sudbinski” hard rock “Into the Fire” (s često posvajanim riffom) je najbliži srodnik Black Sabbatha, “Living Wreck” rasni hard rock broj (s natruhama Creama) s Paiceovim uvodom i čvrstim riffom ispod kojeg kulja Hammond (opet uz sjajan Ritchiev solo odsviran korištenjem pedale), a “Hard Lovin’ Man” pravo sedmominutno “džemanje” banda u top formi s impresivnim solima isprepletenim oko Gloverovog riffa.

Iako se nije našao na albumu njegov logičan dio je singl “Black Night” objavljen istog dana kad i album. Izlišno je i kazati, kao i album bio je veliki hit te definitivno ustoličio Deep Purple kao – uz Zeppeline i Black Sabbath – predvodnike hard rock/heavy metala. Po osobnom sudu i najbolji album kojeg je u karijeri snimio Ritchie Blackmore.

Naslovna fotografija: službeni artwork albuma

Pročitajte još...

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – McCartneyjev novi život nakon Beatlesa

Vraški hrabar album posve drugačiji od svega što su radili The Beatles ali, na određeni način, i smioni projekt mega zvijezde koja je od prvog samostalnog albuma drastičnim odmakom od očekivanoga kazala odlučno 'baj baj' svakoj ideji o pukom šlepanju na slavi Velike četvorke

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Kuđena i hvaljena izvanvremena “Layla”

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!  Malo koji album je imao sudbinu nalik dvostrukom "Layla And Other Assorted Love Songs" kojeg su u studenom 1970....

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Milesov ‘Bitches Brew’ kao biblija jazz fusiona

"Bitches Brew" je bio i ostao najutjecajniji album Milesove "električne faze" na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Trostruko čudo Georgea Harrisona

Harrison je "All Thing Must Pass" okupio sjajnu ekipu - uz Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona sudjelovali su i njegovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni "who is who" tadašnje kreme rocka

Povezano

Parangall: Filip Pavić – Kandidat za jazz album godine

Ako je prvijencem navijestio svoj golem svirački i autorski talent, Filip Pavić ga je neupitno friškim drugim albumom potvrdio. A kako na pragu jeseni ove polunormalne 2022. godine stoje stvari – eto nam i jazz albuma godine!

Parangall: MUSE – Kako smo j..eno sj..ani

Jer globalna pandemija, sumrak demokracije u mnogim državama koje postaju prave despocije, protesti golemih razmjera, potresi i poplave koji kao da prizivaju kraj planeta te ruska agresija na Ukrajinu i grožnje nuklearnim ratom... nisu više tek mračna vizija britanske trojke već surova stvarnost. A o njoj – naravno – Muse žele govoriti i devetim albumom

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Lou Reed Od Velveta do sjajnih projekta u sedamdesetima

A, kao što reče Mark Coleman, mada nije blistava poput one Velvet Undergrounda u prethodnoj dekadi, diskografija Loua Reeda u sedamdesetima dala je lijepi broj odličnih i trajno utjecajnih albuma

Parangall: Veliki, a možda i najbolji Ozzyjev album

Vješto – kao u najboljim danima – spajajući žestoke metalne riffove, gitarska brzoprstićka sola Zakka Wyldea ili osebujne prinose reprezentativnih gostiju te nevjerojatan osjećaj za melodiju kojoj su – kao srasle žanrovske krhotine – dodane mrvice psihodelične atmosfere, metala, bazičnog hard rocka ili bluesa, Ozzy O. je uz asistenciju Andrewa Watta potpisao možda i najbolji album samostalne karijere

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime