1/ ELVIS COSTELLO & THE ATTRACTIONS
The Boy Named If
Capitol – Universal
Elvis Costello je, uz Paula Wellera, apsolutno najmarljiviji izdanak britanske punkersko-novovalne scene poznih sedamdesetih. Pače, pravi je radoholičar koji je na dosadašnja 32 studijska albuma pokazao savršena snalaženja u najrazličitijim žanrovima. Ako itko sumnja u njegove radne i diskografske navike, razuvjerit će ga gole brojke i slova jer od listopada 2020. Costello je objavio čak šest albuma.
“The Boy Named If” je, kao i prethodna “inventura” ranih radova u španjolskim prepjevima, još jedan povratak korijenima. Onima s albuma “This Year Model”, “Armed Forces”, “Imperial Bedroom” ili nekim kasnijim ostvarenjima iz “prve faze”, ali i bazičnom rock and rollu. Stoga je singl i prvi broj albuma “Farewell OK” retro rock na tragu posezanja Beatlesa za rock and rollom Chucka Berryja iz prethodne dekade na “Back To The USSR”. Uz žestoku Costellovu gitaru koja priziva rane dane Attractionsa. Pomalo kriptičan naslov albuma, objašnjava sam Costello, govori o njegovom i svačijem imaginarnom prijatelju (na njega se odnosi ono If), o “tajnom liku” tijekom odrastanja koji zna pravu istinu o nama i sve naše pogreške.
Za sve koji su Costella posvojili prije nego što li je krenuo na transžanrovske ekskurzije od countryja, americane, komorne klasične glazbe pa do neworleanskog bluesa, Tin Pan Alleya i soula te jazza, “The Boy Named If” je must have! Naprosto fascinantan album.
2/ BRUCE SPRINGSTEEN
Only The Strong Survive
Columbia – Menart
Za razliku od “Seger Sessiona” koji su vremešnim brojevima iz opusa kultne zvijezde američkog folka dali nova uzbudljiva čitanja, Springsteen je manje-više ostao vjeran izvornoj zvučnoj slici. Mana? Možda, no baš zbog toga žižak pažnje je u cijelosti na Bossu i njegovoj – naprosto sjajnoj i emocionalnoj – izvedbi. Uostalom to je i sam potvrdio kazavši da je uvijek do sada pridavao glavnu pažnju svom skladanju, melodiji, konstrukciji same pjesme i aranžmanima dok je glas bio u drugom planu. Stoga “Only The Strong Survive” nije album općih mjesta pjesmarice R&B-ja i soula; on nije konfekcijski cover album kakav se snima kad imaš zamor vlastitog autorskog materijala… On je ljubavno pismo soulu te izvođačima i skladbama koje strastveno voliš kao svoje! A to mogu samo rijetki. Poput Bossa.
3/ ARCTIC MONKEYS
The Car
Domino
“The Car” se čini logičnim nastavljačem “nove struje” koja je potekla na prethodnom “Tranquility Base Hotel + Casino”: albumu koji je za Arctic Monkeyse bio možda isto što i “OK Computer” za Radiohead. Točnije, okidač za radikalnu promjenu. To, naravno, nije loša odluka jer nisu li mnogi – od Beatlesa, Scotta Walkera, Bowiea, Paula Wellera ili Radioheada – tijekom karijere upravo nakon radikalnih zaokreta (kao posljedica glazbenog sazrijevanja) snimili svoje najbolje albume? Arctic Monkeys su naprosto postati vraški ozbiljni i ambiciozni glazbenici čiji je friški album reprezentativan komad raskošnog – okoristit ću se terminom iz sedamdesetih – croonerskog soft rocka.
4/ MUSE
Will Of The People
Warner- Dancing Bear
Muse su oduvijek zloguko pjevali o apokalipsi koja nam kuca na vrata pa je friški album “Will Of The People” svojevrsna potvrda koliko su bili u pravu. Jer globalna pandemija, sumrak demokracije u mnogim državama koje postaju prave despocije, protesti golemih razmjera, potresi i poplave koji kao da prizivaju kraj planeta te ruska agresija na Ukrajinu i grožnje nuklearnim ratom… nisu više tek mračna vizija britanske trojke već surova stvarnost. A o njoj – naravno – Muse žele govoriti i devetim albumom. A on, nimalo slučajno, počinje naslovnim brojem koji je zacijelo ironičan komentar finala Trumpove ere i “pobune” njegovih pristaša koji bi u ime “volje naroda” demokraciju, kao bebu u lavoru, bacili zajedno s prljavom vodom.
5/ PANIC! AT THE DISCO
Viva Las Vengeance
Ramen Records
Sedmi album Panic! At The Disco pravi je naklon – i to do poda – rocku minulih dekada. Ili, konkretnije, bendovima i glazbi koja je u nježnijim godinama profilirala glazbeni ukus Brendana Urieja prije nego li su ga privukli emo, broadwayske balade, razigrani plesni synth-pop nadahnut novovalnim osamdesetima okađen i psihodelijom pa i hip hop… “Viva Las Vengeance” je naprosto zabavan album. Sjajno realiziran kao imaginarni džuboks minulih dekada uz nisku hitoidnih brojeva, dobrih vibracija i pokoju – možda i autoironičnu – opservaciju o mjestu Panic!At The Disco, odnosno samog Urieja u sazviježđu rock and rolla u kojem blistaju svi njegovi negdašnji junaci.
6/ JACK WHITE
Fear Of The Dawn
Third Man Records
Jack White se i novim albumom – kao i svime što je potpisivao samostalno ili, pak, s White Stripesima, Raconteursima i Dead Weatherom – potvrdio kao sjajan stilist koji je na ti s brojnim žanrovskim vrstama, vraški dobro upoznat s povijesnim etapama (ne samo) rocka no i (pa ma što tko mislio) smioni eksperimentator. “Fear Of The Dawn” je stoga za potpisnika ovih redaka novi trijumf njegovog sviračkog umijeća i konstruiranja fascinantnih zvučnih slika/konstrukcija, no ovog puta – što sugerira i naslov albuma i dvije “Eosophobie” – i album koji može iskazati ono što danas prolazi kroz glavu mnogima: strah od sutrašnjice.
Strah od novog jutra koji nije tek neutemeljena fobija, nego i mogućnost nove (globalne) katastrofe. Bilo kako bilo, “Fear Of The Dark” donosi radost svakom Whiteovom fanu. Rekao bih, i svima koji, kao i on, smatraju da rock nije samo ono nešto iz arhiva, nego i danas potentan medij za glazbenike koji znaju što i kako uraditi s odvrnutim pojačalima, bubnjarskim čekićanjem i gitarskim eksplozijama.
7/ SPOON
Lucifer On The Sofa
Matador
Gitarski riff s korijenima duboko položenim u garažnom rocku i podukama Keitha Richardsa, podržan čvrstim bubnjem Jima Enoa i podložen tapiserijom klavijatura te melodiozne buke uz upečatljiv vokal Britta Danielsa već u uvodnoj “Held” – posvojenom i pretumbanom Smogovom broju – jasno i glasno vele da Spoon i friškim desetim albumom “Lucifer On The Sofa” ostaju – svoji na svome. Uvijek prepoznatljivo isti i uvijek, kako to godinama pišu kritičari, svježi i inovativni. Kad biste htjeli kod Spoona biste uvijek mogli naći desetke dodirnih točaka s hrpetinom indie, alter-rock, post punk pa i ortodoksnih rock bandova od šezdesetih naovamo, a da vam pri tome nikad na pamet ne padne riječ epigonstvo.
8/ WILCO
Cruel Country
dBpm
Pandemijska je izolacija očito potaknula mnoge glazbenike najrazličitijih profila da se okrenu ne samo introspekciji već i čeprkanju po vlastitim glazbenim korijenima i izvornim nadahnućima. Možda je i to barem djelićem razlog zašto su Wilco svoj novi (dvostruki) album naslovljen “Cruel Country” usidrili baš u country: u glazbeni prostor svojih ishodišta. Dvostruki “Cruel Country” dijelom je sigurno počast korijenima nekoć alt-country banda, ali još više pomno osmišljen projekt s countryjem kao glazbom koja je – kao i kod Springsteena na “Western Stars” – simbolična, ako ćete i arhetipska, slika Sjedinjenih Država. S jedne strane nesputane slobode njezinih prerija i pustara, individualizma, ali i osamljenosti koja sa takvom slobodom hoda ruku pod ruku.
9/ BLACK KEYS
Dropout Boogie
Nonesuch – Dancing Bear
“Dropout Boogie” valja čitati kao treći (zaključni?) dio paketa koji nam je 2019. dao “Let’s Rock”, a 2021. “Delta Kream”: trolist albuma kojima Dan Auerbach i Pat Carney odaju počast svojim vječnim žanrovskim inspiracijama bluesu i rocku. Ako je onaj prvi pokazao da su nakon podulje stanke tijekom koje su se posvetili vlastitim projektima i producentskom poslu spremni za povratak u garažu, odnosno bluesu, soulu, garažnom rocku uz čekićanje bubnja i davno patentiranu fuzz gitaru, druga dva su izravnije posvete bluesu.
10/ ARCADE FIRE
We
Columbia – Menart
“WE” je svojevrsno ušće svega što se od Arcade Fire (stavom, tekstovima, slojevitom glazbom ili, pak, “isposničkim” akustičnim gitarama i klavirom) očekuje, ali i svega što su do sada uradili. Je li vam to dovoljno ovisi o vama, no za potpisnika ovih redaka riječ je o još jednom vrlo dobrom albumu benda koji ga nikad nije razočarao.
11/ EELS
Extreme Witchcraft
E Works Records
“Extreme Witchcraft” nije samo još jedan izvrstan album u E-jevom opusu dostojan usporedbe sa zgodicima iz opsežnog kataloga već i – najzabavniji. S glazbom i tekstovima koji nude prilike za opetovana slušanja, uživanja u glazbi i izvedbi te pri svakom novom suočenju otkrivanja novih genijalnih dijelova.
12/ RED HOT CHILI PEPPERS
Unlimited Love
Return Of The Dream Canteen
Warners – Dancing Bear
“Unlimited Love” je više no solidan album benda koji je itekako svjestan svoje fabulozne prošlosti, no i hrabar da im novim zvučnim konstrukcijama, kreativnim iskoracima te organskom svirkom na tragu kakvog studijskog ‘đemanja’ da novi život i raskoš zvučnih slika. Pravi povratak u vrhunsku formu potom je potvrđen slijedećim dvostrukim “Return Of The Dream Canteen” s još boljim materijalom rasnog banda koji očito živi novu mladost.
13/ ANGEL OLSEN
Big Time
Jagjaguwar
Kantautorski opus Angel Olsen je više nego li impresivan a njen „Big Time“ svakako spada u vrh njene diskografije. Riječ je o savršenom spoju alt-countryja i nježne indie-americane no uz bogate maštovite aranžmane koji još više naglašavaju emocionalnost vokala i sugestivne tekstove.
14/ THE SMILE
A Light For Attracting Attention
XL Recordings
Thom Yorke i Jonny Greenwood udruženi sa producentom Nigelom Godrichem iz prve daju do znanje da je debut The Smilea svojevrsni Radiohead drugim sredstvima. Ponajviše zbog atmosfere slične matičnom bandu dvojca te producentskim zahvatima Godrichea koji je temama koje očekivano (kao kod Radioheada) imaju začine gnjeva i neurotičnosti dao prepoznatljiv kolorit. Možda najočitije u skladbama “You Will Never Work In Television Again”, “We Don’t Know What Tomorrow Brings” ili pak u bogato orkestriranoj ambijentalnoj “Waving A White Flag”.
15/ OZZY OSBOURNE
Patient No.9
Epic – Menart
Priznajem da su me Ozzy Osbourne i njegov matični band prestali zanimati nakon onih legendarnih prvih šest albuma Black Sabbatha zaključno sa “Sabotage!” davne 1975. No – vrag su te godine i minuli diskofilski staž – i stari band i Ozzyjev friški album poput burina u dalmatinskoj sezoni požara, raspalili su negdašnju žeravicu. Najprije Sabbathi onim sjajnim albumom “13”, a Ozzy pak novim projektom “Patient No 9”. Vješto – kao u najboljim danima – spajajući žestoke metalne riffove, gitarska brzoprstićka sola Zakka Wyldea ili osebujne prinose reprezentativnih gostiju te nevjerojatan osjećaj za melodiju kojoj su – kao srasle žanrovske krhotine – dodane mrvice psihodelične atmosfere, metala, bazičnog hard rocka ili bluesa, Ozzy O. je uz asistenciju Andrewa Watta potpisao možda i najbolji album samostalne karijere. Za “staru kajlu” koja je u 73 godine života prošla odveć toga, kud ćeš boljeg i većeg dostignuća.
