Ajmo biti makar malko optimisti pa kazati da će možda pandemija iduće godine biti za nama. Ili, barem, da ćemo ponovo – kad se ukaže prilika – skoknuti u inozemstvo na koncerte. Ako ne baš u New York (koji, nota bene, otvara i veće prostore pa i najavljuje novu Springsteenovu turneju u većim kazalištima) ono barem, kao nekad, u bliže susjedstvo: Budimpeštu, Ljubljanu, Graz, Beč, Trst, Udine…
Skladbe iz bliže i daljnje prošlosti rocka
Ajmo vjerovati da će se to i dogoditi te da će u kontejnerima završiti sve one silne maske, sredstva za dezinfekciju i epidemiološke mjere s kojima smo životarili gotovo dvije godine. No, ono što će sigurno preživjeti je knjiga “Pjesme u doba korone” Aleksandra Dragaša u izdanju agilnog Rockmarka. Točnije sabrani tekstovi objavljivani svakodnevno na stranicama Jutarnjeg lista u vrijeme lockdowna. Ne kao podsjetnik na ono “novo nenormalno” koje nas je strefilo nego kao sjajna zbirka mini eseja posvećena pjesmama koje su mnogima bile glazbeni comfort food i donosile kakvu-takvu utjehu (iliti naputak za ponovno preslušavanje ili konačno otkrivanje) skladbi iz bliže i daljnje prošlosti rocka. Ili, popularne glazbe uopće.
Posve mi je razumljiv Saletov poriv za pisanje jer sam i sam u to nezahvalno doba nalazio utjehu u pisanju serijala najboljih albuma iz šezdesetih i sedamdesetih ili u nastavku bavljenja mojim omiljenim temama glazbi i gastronomiji združenim silnim pjesmama posvećenim „iću i piću“. Za mene je to bilo itekako ljekovito, a uvjeren sam za kolegu kritičara iz Jutarnjeg također.
Pjesme koje nadilaze pitanje osobnoga glazbenog ukusa
Kao iskusni kritičar koji se nije bavio samo „suhim“ kritikama recentnih izdanja već uvijek tražio kopču s vremenom i situacijama u neposrednom (ili pak globalnom) okruženju, Dragaš svoje eseje nije odradio daveći čitatelja općim mjestima i golom faktografijom nego u baš svakoj od pjesama kojima je posvetio svoje vrijeme tražio i nalazio dodirne točke sa svagdanom.
Sale i ja imamo veoma bliske glazbene ukuse i najveći dio skladbi o kojima je pisao nalaze se (ili bi se mogle naći) i na mojoj osobnoj playlisti, no „Pjesme u doba korone“ nadilaze i pitanje osobnih glazbenih ukusa i pandemijski razlog za pisanje o njima. Tekstovi su, naime, prije i poslije svega sjajno glazbeno štivo čovjeka kojemu kritičarenje i slušanje glazbe nisu samo profesija i uhljebljenje nego golema strast. Ako baš hoćete – pa ma kako to patetično zvučalo – i smisao života.
I baš zato “Pjesme u doba korone” valja uzeti u ruke, čitati – in continuo ili na preskok, nevažno je – i s njima kao putokazom krenuti u preslušavanje veličanstvene glazbe odnosno skladbi kojima (čak i ako vam je Karel Gott istoznačnica za „ljigu“) prateći tekst daje novo značenje. Pjesmarice u kojoj svoj puni smisao imaju i Ian Dury i Frank Sinatra, Madonna i Joy Division, Howlin’ Wolf i Kraftwerk ili pak Hank Williams i Abba.