Dan nakon premijere novog singla „Gorilo“ s posljednjeg albuma „Kontura“, razgovaramo s frontmenom benda Lika Kolorado, glumcem i radijskim voditeljem Filipom Riđičkim. Kako provodi vrijeme tijekom pandemije, što ga potiče na stvaranje, otkud crpi inspiraciju te hoće li Lika uskoro izbaciti novi album koji obožavatelji ovog zagrebačkog benda s nestrpljenjem očekuju…
Gorio je neki svijet, neka planeta
Album broj dva ‘Kontura’ je vani već nekih godinu dana i dva mjeseca, a zapravo je friško jer vrijeme još uvijek ne postoji u onom regularnom tijeku otkad je korone. Jedni ste od onih koji su odlučili biti hrabri unatoč nevremenu, ali niste računali baš da će ga baš toliko progutati. Ili?
Ma nema ga. Ozbiljno, album nestao u buci. Ako je i imao neki polet, trajno je sletio tada negdje u veljači dvije i dvadesete. Kakva užasna godina. Ne mogu vjerovati da je iza nas. Ali duguješ mu toliko, nakon toliko truda, da mu daš mjesto pod suncem, baciš ga van pjesmu po pjesmu pa možda negdje zapne. Onako kao kada bacaš papiriće u koš ili mokre novine na zid, nešto će se zalijepiti, a ako neće, onda ti neće zamjerati da nisi probao – album. Ima sjajnih pjesama gore. Šteta bi mi bila da ne zažive. Drage su mi ful.
Pjesma o odrastanju je postala pjesma o pandemiji – a što smo naučili u rastu, e to bumo vidjeli kada prođe. Hoćemo li biti ista bagra kao i prije. Ili rastemo
Jučer ste objavili novi singl. O kakvoj je pjesmi riječ?
‘Gorilo’ je stvar koja se nekako radila o drugim stvarima – mislim, dok sam je pisao, bila je pjesma o odrastanju i svemu što ostaviš za sobom kada prestaneš biti dijete, sve što damo u kontru za odrastanje. Svu tu magiju otkrivanja i apsolutne percepcije, koju daješ… za seks, zapravo. Djetinjstvo prestaje kada preuzme seks. I onda sve to, loptu, trk, crtež jeftinim bojicama po zidovima, prskalice na praznik, fleke na štoku, sve novo sve novo sve novo, time sve platiš taj novi svijet, svijet odraslih, koji ne sjaji baš toliko.
Depra od stvari, zapravo, ali tek kad je krenula pandemija, shvatio sam da sam pisao o pandemiji koja nije tada ni došla. Stara je to misao – ne cijeniš što imaš dok ti ne oduzmu to što si imao. Gorio je neki svijet, neka planeta – gori i dalje, mi sa njom, samo onako, ponekad sjaji, i lijepi su odbljesci i sjene na zidovima. Jebote, jesam patetičan. Uzelo me. Pjesma o odrastanju je postala pjesma o pandemiji – a što smo naučili u rastu, e to bumo vidjeli kada prođe. Hoćemo li biti ista bagra kao i prije. Ili rastemo. Kaj ja znam.
Je li se u tim novim nevremenima porodio novi materijal, konture bar?
Apsolutno. Treći album je u glavama. Dosta nekih dobrih lirika i melodija, baš mi se sviđaju. E sad, hoćemo li ikada to snimiti, nemam pojma.
Ako rekapituliraš dosadašnje godine benda na sceni, koji su plusevi koji minusi s obzirom na poziciju koju ste htjeli zauzeti?
Ne znam koju smo poziciju htjeli uzeti. Zapravo smo Vanja i ja samo htjeli snimiti nekoliko pjesma i staviti ih na ladicu i zaboraviti na njih – kako je sve to postalo bend, ne znam. Sve me to iznenadilo, i publika i njezina reakcija na stvari. Krhko je sve to, sav taj good will kojeg smo osvojili prvom pločom treba opravdati iznova, jer ja uopće ne znam kako ljudi gledaju na Liku. Valja li to, znači li to išta nekome, jesmo li uopće bend ili samo par pjesama… Ma mislim, gle, znači mi ovaj bend više nego druge stvari, a tako je nekako mali i prolazan. Možda mi se čini jer nismo svirali godinama. Takav je dojam, barem.
Dogodio se paralelno i glas u Sacheru. Koliko je to bio trenutak koji pomaže/odmaže matičnom bendu?
Ne odmaže nimalo, nikada nije bilo kolizija, sve se stizalo. U Lici se baš nekako trgam na svaki detalj, Saher je Saherov bend. Ja se dajem u to skroz, ali on vuče konce, a to su baš neke velike ruke koje to tkaju pa mu se dam da on to kroji i baš mi je gušt valjati se sa tim bendom po bini jer je odgovornost samo da dobro otpjevam – a to je nešto manja nego u Lici gdje moram nekako nositi sve to, ne zato jer sam kao neki frontmen, jer se ne doživljavam kao jedan, nego jer kada napišeš tu pjesmu stani iza nje.
Ja ne znam pisati kao Ivaniš, nitko ne može pisati kao Ivaniš, brijem da ni Ivaniš ne može pisati kao Ivaniš. Tip je one of a kind, ne možeš mu ništa, titan je…
Radimo glazbu koja je neposredna i pitka
Medijska percepcija Like Kolorado je različita – od sklonih ili skeptičnih od novih urbanih zg kvart nada i boraca za neku mainstream alternativu na hrvatskoj sceni koja mimo mainstreama ne postoji – do etikete malih Pipsa s boljim pjevačem. Blizu daleko?
Radimo glazbu koja je neposredna i pitka i nepretenciozna sa sličnim uzorima, i obožavam Pipse i definitivno ih kradem nesvjesno u pisanju. Ali kao što rekoh prije, ja ne znam pisati kao Ivaniš, nitko ne može pisati kao Ivaniš, brijem da ni Ivaniš ne može pisati kao Ivaniš. Tip je one of a kind, ne možeš mu ništa, titan je, kako da kažem, kao da te usporede sa Štulićem, možeš se samo nasmijati koliko je smiješno. Saher mi je govorio kako mu je zapravo jedini uzor Beatlesi, te da je jedini način da budeš k’o Beatlesi taj da budeš apsolutno drugačiji od Beatlesa. Nemam niti jednu stvar koja mi se čini ‘Pipsasta’, no drugima možda da, i to je okej – pišem onako kako mi paše i kako mi ima smisla, ako ispada nedovoljno naše’, onda imamo problem, no nemam taj dojam još.
Kakvi su općenito odnosi medija prema bendu koji je istodobno i radiofoničan i osebujan, ali na vrlo skučenom prostoru RH? Kako ih osjećaš u odnosu na svoj bend? Je li bend zatvorenik glumca Riđičkog ponekad ili je neovisan?
iskreno nemam pojma. Uopće nemam dojam da bend postoji dok ne dođemo na koncert i skužim ljude koji pjevaju s nama. To me svaki put šokira. Da nešto što napišem u tekicu negdje u Lidlu u Delnicama, rezonira sa nekim trećim. Hvala im na tome.
View this post on Instagram
Sve je toliko intimno
Koliko pozicija radijskog voditelja pomaže razumijevanju mogućnosti plasmana benda ili inercije/reakcije medija pri istom?
GoldFM je specifična radio stanica jer puštamo samo legendarne hitove – ništa mlađe od 18. Da smo Antena, ili Narodni, ili 101, možda bih bolje razumio što prolazi, kako, i sa kojim publikom, ovako sam blaženo isključen od toga. Blaženo jer – tko zna kako bi to utjecalo na mene. Nemoj nikome reći, ali potajno ne želim da Lika bude veliki poznati bend. Nekako bih radije da je to za nas četvero i još pedesetak ljudi koji nas kuže. Ne zato što mi se undeground čini prestižnijim ili nešto, nego je sve toliko intimno nekako da mi velika bina izgleda kontradiktorno. Ali nemoj reći diskografu da sam to rekao.
Negdje u tom koprcanju i potrazi za pravom rečenicom možda valjda stvorim nešto svojstveno, uz zahvale onima koji me inspiriraju…
Lirski moment je prilično osoben, introspektivan, referentan na brit i američke alt bendove u potezima od Blura, Flaming Lipsa, Wilca kojeg nedavno spominjemo, Weezera… na trenutke apstraktan, nedokučiv i nerazumljiv, na trenutke pikantan na onoj “primijeti me” razini. Tko su role modeli i ljudi koje si volio prije puštanja svojih stihova?
Ne znam biti poetičan kao Berninger, niti jednostavno efektan kao Tweedy, ili apstraktno vizualan kao Mangum, nemam muda kao Saher ili da mogu nanjušit refren k’o Ivaniš, niti kužim žanr k’o Ercegović, ne znam biti emotivan kao Oljača… A jedem im stihove za svaki obrok svaki dan i nezasitan sam, i jurim ka njihovim senzibilizetima i manirama i oblicima, i onda nekako osjetim ćoškove koji me smetaju i tražim riječi koje su najiskrenije i neposrednije i jasne u slikovitom smislu. Ne volim rečenice koje ništa ne znače ili mogu značiti štošta – volim konkretne slike koje su barem meni takve, jasne i čitljive, i negdje u tom koprcanju i potrazi za pravom rečenicom možda valjda stvorim nešto svojstveno, uz zahvale onima koji me inspiriraju.
A što se tiče građenja zvuka iz autorske perspektive – tko su ljudi kojima Lika vuče?
Evo ne znam, stvarno. Kontura, kao album, recimo, mi je ful unikatna u nekim sitnicama. Volim kada smo hrabri, pa taman i ako ispadne flah, da je zvuk baš nekako Likast.
View this post on Instagram
Još jedna singlica nakon ove
A generacijski priležnici na domaćoj sceni s kojima bi Lika Kolorado mogla tvoriti neki novi novi val? Tko su ti ljudi?
Bio bih počašćen svirati sa gore navedenima na festivalu ili kao predgrupa. Sve što Mark Mrakovčić dotakne, da sam u tom klubu, e to bi bila pobjeda.
Koncerti. Gledao vas nekoliko puta, od nastupa u Tvornici prije Predina pa dalje. Imati Anu na basu i taj fem rock energiju svakako ne odmaže među momcima i na sceni kojoj nedostaje koješta. Kako stvari funkcioniraju u tom segmentu? Kad se nadaš novim svirkama uživo?
Ma ja još radim na tome da ne budem ukočeni falus na sceni – ono, uzbuđen, ali usran. Svega se bojim, kako ću ispasti, kako sve ovo ispada, da ne ispadnem jazavac, pretenciozan, umišljen, bla… Proći će me jedan dan. Ana je Ana. To je to. Pavle ne ferma ništa osim ritma. Vanja je majstor iza pedala. Imamo neku energiju gore, ne trudim se ništa nego voljeti ih gore.
I općenito koje su planovi benda za danas, sutra u smislu 2021/2022…
Još jedna singlica nakon ove, i zatvoriti ploču. Snimiti treću. Uf, kako mi se snima ta treća…
Foto: Hrvoje Zalukar i Instagram