Pretpostavimo da se ne zovete, niti ste se ikad zvali Viktor, Mislav, Marko, Dražen, Ivo, Iker, Božo, Dado, Dino, Zvone, Ivica, Neven ili bilo koja varijanta hrvatsko-svjetskih imena ni pripadajućih prezimena javno deklariranih ili i dalje potpuno skrivenih hom… – koga čega što, akuzativ, ljudi. Ljudi. Onih bića s jednom glavom, dvije noge i dvije ruke, nekim truplom između kiticama ili kita i brežuljaka i bokova, bez obzira kojoj spolnoj orijentaciji pripadali. Ali ljudi. Tu, iza susjednih vrata i pokoje naslovnice, tj. homepage vijesti na portalima. Dakle, ljudi. Sa svim svojim izborima, odlukama, pravima, obvezama i differentia speficifama.
Onda pretpostavimo da nemate egzistencijalnih, a kamoli sekundarnih ili tercijarnih novostoljetnih pop kult problema sa svojim životima. Napadi panike, depresije, deluzije, povećane osjetljivosti i stupnjeve boli na svijet i okruženje. Svih tih ne-bolesti. A ni potrebe pričati svijetu o svojim religijskim, političkim, seksualnim i inim opredjeljenjima. Svemu onome što ne stane u status kućice vaših Twitter, Facedrek, Instagram, You Tube ili inih društvenomrežnih i platformskih računa.
Neke stvari su samo vaše…
Naprosto, to je vaše. Samo vaše. I ljudi kojima sami odlučite šapnuti sadržaj pokvarenog telefona. Vaš trezor. Vaša Pandorina ili nimalo Pandorina, već samo vaša, kutijica s blagom iz djetinjstva. U kojoj pred medvjediće, kujice ili psiće, uglavnom pekinezere i ine liliputanske prilagodbe, stavljate svoje skrivene male prljave ili najčišće tajne na svijetu. Naime, riječ je o intimi i odabiru. O tome hoće li biti samo vaše ili ćete ih dijeliti za igru s djevojčicama i dječacima iz okolnih kuća i zgrada.
Pretpostavimo tada da ste slavna osoba u kategoriji “hrvatski slavna” ili “svjetski slavna” te da vam se smisao za humor (ne) dokida u činjenici da na svom Twitter profilu koji prati nekoliko milijuna štovatelja nogometa napišete da ste gay, ali zapravo niste nego je to samo bila ideja outanja i otkrivanja zajebancije na račun skorašnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva u Katru kao najvećeg društveno sportskog događaja u državi koja homoseksualce gleda kao Ameri crnce u vrijeme rasne segragacije, dakle stoljeća unatrag. Pretpostavimo da će se polarizirati vaši pratitelji kojima će to biti smiješno, duhovito, zabavno, ironično ili ne, ali kopamo se.
View this post on Instagram
Ili da se zovete XYZ i da ste odlučili još malo posthumno iskoristiti seksualnost svog kolege Bage za lamentiranje o pravima LGBT ili LGTB kako se ispravno piše zajednice i pravu na otkrivanje što je i tko je on bio u svoja ili partnerska četiri zida s jednim ili šačicom partnera.
Postoji li etika u 21. stoljeću?
Pitanje etike, pogotovo u 21. stoljeću, vremenima online ekspertiza, vrlo je sklisko i lomno područje. Kad nije najvećim stručnjacima sociolozima jasno niti se mogu složiti o tome je li pravo na privatnost informacija posthumno ostalo pravo mrtvaca ili je postalo općim dobrom. I pravo živih homosekualezbijki da svoju seksualnost otkrivaju drugima. I je li otvoreno pričanje o tome alat borbe kako pomoći drugim zatvorenim u ormarima ili tek skretanje pažnje na vlastitu nepristojnost i nekulturu i potencijalni klikbejt povrh nečijeg leša. Pa gdje će se susjedi ili tisuće online friendova saživjeti s idejom – prava na odabir i na mir sa svojim političkim, religijskim, seksualnim uvjerenjima.
Kao što se nitko ne pita zašto ste u kafiću izabrali capuccino ili koktu? Ili uopće ne pijete kavu? Ni alkohol? Ili zašto (ne) pušite? Ili zašto su vam ljepše plavuše? Ili zašto Dinamo i zašto Hajduk? Zašto trenirate košarku, plivanje ili MMA? Zašto ne glasate ni za HDZ ni za Možemo ni Ne Možemo ni SDP ni ikoga zapravo? Zašto vježbate? Zašto ubijate komarce po sobama? Zašto na kišu ne idete s kišobranom? Zašto hodate po travi bosi? Zašto imate psa, a ne mačku? Zašto se smijete South Parku ili Monty Pythonima ili Jackassovima ili Punkedu i Impractical Jokersima, a ne videvima o debelom Žaku i Chucku Norrisu? Zašto su vam su pojedine žene najljepše u domaćem medijskom prostoru? I zašto ne volite tripice, ni sarmu, ni špek, ni poriluk? I eho tih zašto se počeo čuti i odjekivati medijskim prostorom – zašto, zašto, zašto, zašto, zašto, zašto, zašto…. Zašto bi se ikad itko pitao i ikoga zanimalo s kim, kako i koliko dijelite vašu intimu i provodite slobodno vijeme?
Pop Cooltura: Smrt javne osobe i zadnja granica zadiranja u privatnost
Poštovanje tuđeg prostora – verbalnog, fizičkog i intimnog
Ako ste odlučili šutjeti o tome – elementarna je pristojnost da se šuti o tome i poštuje vaše pravo na privatnost kakve god imali potencijalno intimne lomove i dvojbe treba li šutjeti o tome. Ako ste šutjeli, odšutimo. Bar iz elementarnog pijeteta prema vašim starcima koji vas nisu dovoljno jako i dobro naučili oko poštivanja tuđeg prostora, verbalnog, fizičkog i intimnog. Ako pak niste i glasni ste, outate se (elem, kako priglupi anglizam i upotreba jer zvuči wow tako moderno), ok, fine, let’s live and let’s loud. Glasno, glasnije. Jer, naprosto, zagrebete li samo malčice površinu – dva su nivoa. Vrlo bazna i jednostavna. Sa satova srednjoškolske logike. Jedan privatni – osobe koje se tiče. Na čuvanje ili otkrivanje. Tajne. I drugi – nimalo privatni, osoba kojih se ne tiče. Na komentiranje.
Je li vaše pravo na privatnost veće od prava medija na klikbejt i senzaciju i prava dokonih, da između dviju vijesti o napadu i eksplozijama posred Krimskog mosta kao inicijalne kapsule i iskre, bijele rukavice bačene Putinu u facu prije nego kaže – ok, ajmo lansirajte nukeheadove, kliknu na članke koji posthumno filozofiraju o seksualnosti mrtvog novinara Bage. Ovaj put ne kao mrtvog novinara oko čije se smrti puno riječi navodno koristilo zadnjih dana. Već samo Bage simbola nečijih tuđih ideja prava na javnost i komentiranje što je trebao, je li trebao i kako je trebao objaviti javnosti o svojim seksualnim sklonostima. Koliko god razumijevali potrebe društva za nalukavanjem u tuđe privatnosti i voajerizam te dosadu vlastitih života skrivali zavirivanjem u tuđe, svako lice na ovoj planeti bi trebao biti urednik svog reality showa ili kako je to popularno u vrijeme bez weba rekao Slavko Kolar – svoga tela gospodar.
Tko je dovoljno plakao, a tko bio elegantan?
Poput fotografija sa sprovoda, komentiranja odjeće i razine tuge unesrećenih. Tko je dovoljno plakao, a tko bio elegantan? Ili fotografija novih pelena tek novorođene bebe kojoj ćete ili nećete blurrati facu pored pozlaćenih i mesinganih rubova vaše kupaonske kade. Pitanje zadnje linije obrane zadiranja prava u nečiju intimnost društvenim mrežama je dobilo daleko ekstenzivnije tumačenje nego u vremenima prije www dominacije.
Sad zaboravite sve pretpostavke i check reality. Uključite svoje društvene mreže i račune pa brzo pohitajte izbaciti vaše mišljenje. O pederizmu, homoseksualnosti, pravu na sprdanje s toga i pravu na izbor. Biti javni ili privatni homić. Jer biti peder ponekad je puno više karakterna osobina nego seksualna orijentacija. Štuc.