Smrt TV novinara Mislava Bage nehotice je otvorila više etičkih pitanja, osim onog najljudskijeg trenutka, po kojem je pitanje elementarne pristojnosti ostavljati tugovanje za pokojnim njegovoj obitelji ili ljudima koji su ga doživljavali bliskim. Bilo da je riječ o poslovnim ili privatnim partnerima, kolegama, pripadnicima određenog medijskog kruga. To bi, u nekom idelanom profesionalnom svijetu, trebalo ostati prostor u koji se ne zalazi tek tako niti olako.
Također, pitanje je ne samo odgoja, nego i osnovnog humanizma, ne imati prostor preispitivanja njegovih privatnih i životnih odabira te ga na konto često pojavljivanja na malim TV ekranima baštiniti etiketom javne osobe. Koja, slijedom logike, nije nužno dobila znak jednakosti s javnim WC-om u kojem svatko, ali baš svatko, s log-inom na društvene mreže ima potrebu olakšati svoje mišljenje. Vrlo često bez dizanja daske.
Primjer rasprave o etici ulaska u privatne živote javnih osoba
Različite interpretacije njegove smrti i doživljaj iste podijelii su recepciju javnosti na bliske mu zagovornike etike njegova rada i na one s desnih krajeva medijskih margina koje su u njegovoj seksualnoj orijentaciji vidjele prijetnju, aberatnost i nenormalnost, kako osobe tako i profesionalca.
IN MEMORIAM: Mislav Bago: Profesionalac s kodeksom zapadnjačkog TV novinarstva
Od velike žali nad profesionalcem čiji bi agresivni stil razgovora s političarima, postavljajući se prema njima s pozicije kako su oni u službi gledatelja i naroda, a ne obratno, preko hvaljenja osobe koja je njegovala princip aktivnog istraživačkog novinarstva, inzistiranja na odgovorima, polemičkim tonovima intervjua, sve do odahnuća onih koji su u njegovom liku i djelu vidjeli samo pripadnika određenog medijskog lobija i klana te antipatičnog pripadnika američke škole TV novinarstva čija je ambicija često nadgrizala njegove profesionalne mogućnosti, Bago je postao trademark za još jednu polarizaciju, koja će nedugo nakon smrti novinara Indexa Vladimira Matijanića u potpuno drugom kontekstu – postati primjer rasprave o etici ulaska u privatne živote javnih osoba. Ma koliko im privatni životi bili bizarni ili dosadno svakidašnji.
Pop Cooltura: Smrt Vladimira Matijanića i (bez)vrijednost života u Republici Hrvatskoj
I to nije nešto specifično samo našim prostorima, osvrnete li se samo malo na aktualno brujanje o plesu udane finske premijerke Sanne Marin čiji je vjenčani prsten bljeskao u disco klubu u zagrljajima nekog trećeg muškarca dok joj je dotični šaptao za vrat. Emancipacija ili preljubništvo, privatni prostor ili javni interes. Nikad određena granica.
Svijet nagađanja
Miješanje privatnog i poslovnog dijela javne osobe jedna je od čestih anomalija i poznatih disciplina u močvari zatečenog društva koje je nesretni Bago bio žrtva. Puno se licemjerstva nadvilo nad slučaj njegove smrti i nagađanja oko uzroka iste te korištenja riječi “navodno” kao savršenog odmaka kojim će neprovjerene rekla kazala informacije postaviti na pijedestal krunskog dokaza. A sve u prilog potrebe izricanja svojih teza. I mišljenja. Bez ikakve potrebe lamentiranja prije završetka istrage oko nagađanja je li riječ o suicidu, nesretnom slučaju kao posljedice konzumiranja droga, o preranoj slučajnoj ili preranoj hotimičnoj smrti. Ili. Ili. Ili. Ili. Ili…
U svijetu nagađanja u kojem internet lešinari i doktori nauka onlinea trančiraju teorije urota kako je Bago umro ne postoji nešto što se zove javni interes na privatnu informaciju. Ne. Kao ni u slučaju fotografija s nečijih sprovoda. Niti rođenja. Mediji koji fotkanje i snimanje sprovoda doživljavaju kao vijesti i koji imaju reporte levela nečije tuge – valjalo bi porazmisliti o granicama dokle ide pravo zadiranja u tuđu privatnost. Rođenje i umiranje bi valjalo pripadati obitelji, ne javnosti – sve drugo baš izgleda ružno i krivo. Tko treba znati što se u stvari dogodilo s Bagom, znat će. Ostali stop. Prebacit se na važnije teme, poput one što Vlatka Pokos misli o plesu finske premijerke i kako se ne slaže s Daliborom Matanićem po pitanju koliko je damski bilo to uvijenje.
Mislav Bago je nehotice postao najvruća tema posthumno. Od svih svojih intrigantnih razgovora sa Sanaderom, Milanovićem, Petrovom, Račanom i inim politikus movensima iz njegove aktivne ere, ljeto 2022. će ga naći u medijskom peeku onda kada ga više nema. Kad je ende. Finito. Nebitno kako, bitnije zašto. Ali to zašto je manje zanimljivo jer bi se trebalo suočiti, potruditi i razumijeti pinku više od prosipanja puno pameti i mudrosti po internetu.
Zabijanje glave u pijesak
Licemjerni narativi kako se u medijima ne piše javno o tome kad suicid bude uzrok nečije smrti ne bi li to ljude fol ponukalo na isti čin su uvjerljivi kao kad su nasilje iz video igrica optuživali za pokolje mladih Amera u školama. Ok je pisati i pričati otvoreno o nasilju spram žena i sličnim zločinima, ali kad netko skoči s balkona ili se objesi ili si pukne posred čela ili proguta cijev pištolja i ne probudi se – o tome je bolje igrati noja i zabijati glavu u pijesak.
Pop Cooltura: Ubiti Salmana Rushdieja, ugasiti književnost, spaliti prije čitanja
Smrt je bez interneta imala kakvo takvo dostojanstvo
Kad bi se imalo hrabrosti i interesa o svakom činu suicida s pozicije upućenih i struke konstruktivno raspraviti i odgonetnuti zašto se dogodilo to što se dogodilo, vjerujem da bi takav pristup bio ključ dokidanja dobrog dijela suicida kao “izlaza”, nikako šutnja o tome, ma kako se obraćali masi koja jedva razumije dvije prostoproširene i ne može dočekati iduće izbore ne bi li opet zaokružili HDZ ili SDP ili one koji mogu. Samo to bi zahtijevalo puno truda. A za to ni vremena ni interesa. Lakše je post festum objaviti svoje mišljenje i sućuti. Pa garnirati stotinu internetskih palaca gore.
Smrt je, bez ikakve ironije, dosta važan dio života, a bez interneta je imala kakvo takvo dostojanstvo. Danas je prljavija za cca 200 pretplatničkih trogloditskih krezubih kuna mjesečno.
Počivali u miru, ne samo Mislav Bago, nego svi ovi komentatori i lamentatori koji se osjećaju živim dok razvijaju teorije misleći kako imaju pravo ulaska u prostore u koje nisu bili pozvani, dok su izbacivači i zaštitarske službe na godišnjem.
Do nove javne smrti i novih privatnih interesa i novih nezainteresiranosti za bilo što osim palca gore.