Nedjelja, 24 ožujka, 2024

Pop Cooltura: Dječji film i crtići za spas hrvatskog filma

Vratite djecu u kina, dnevno ih skinite na koji sat off mobitela, a poslije ćemo lako

Canneski film festival s jedne strane pop kulturnog planeta, s druge tek minuli Dani hrvatskog filma. Dvije simpatične krajnosti filmofilima i ljubiteljima te vrste eskapizma interesantni i znakoviti kao eklatantni primjeri stanja i percepcije filma od strane krajnjeg korisnika i gledatelja. Na stranu potencijalne logičke i numerološke pogreške po kojima će canneski filmski velesajam biti dovođen u bilo kakvom kontekstu nacionalnih festivala po zakonu velikih malih financijskih, marketinških i inih brojaka.



Prvo je prekrcato spotlightom, superzvijezdama, premijerama, posvećenost prisutnima broji se superpljeskovima od isforsirane rehabilitacije dvojbenog Johnnyja Deppa do komercijalnog prizvuka zaključnog petog Indijane Jonesa ili pak gromoglasnog delirija nakon troipolsatne monumaentalne drametine Martina Scorsesea s De Nirom i Di Capriom u glavnim muškim te Lily Gladstone u glavnoj ženskoj roli. Drugo je, ehm, što bi i jedna od članica žirija ove godine Nina Violić rekla, malo ispodposjećeno, da ostanemo u domenama pristojnog. I broji se prstima obje ruke prisutnih. Kao u vojsci. Prezime? Nazočan. Prezime? Prisutan. I dođe desetar do kraja reda.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Festival de Cannes (@festivaldecannes)

Strmoglav pad gledanosti za više od 200% otprije korona godina

Neusporedivo po svim segmentima filmskog jučer danas i sutra jednog od najbitnijih filmskih festivala svijeta i jedne od najnebitnijih malih kinematografija svijeta. Bar ako je suditi po društvenom, medijsko, gledateljskom diskursu prosječno nezainteresiranog pratitelja.

No, stavljanjem u kontekst zakona malih brojeva ispada da tome nije baš tako. Naime, od početka godine dva su domaća dugometražna filma po službenim brojanjima prodanih kino ulaznica u kinima, s preporukom nadzornog Ministarstva (u prijevodu: organiziranim odlascima osnovnih i srednjih škola u kino kao dodatak nastavi – satovima hrvatskog i/ili odnosnih predmeta), prešla cifru od 70 000 gledatelja, što se u kontekstu strmoglavog pada rezultata gledanosti za više od 200% otprije korona godina, učinilo zgodnim lomljenjem pravila i mogućim putokazom kamo, kako i kuda.

Riječ je o 3D crtiću “Cvrčak i mravica” u režiji Luke Rukavine u produkciji Diedre i Jadran Filma i ekranizacija dječjeg lektira klasika iz 2000.-e Sanje Polak “Dnevnik Pauline P.” u režiji Nevena Hitreca i produkciji Jake produkcije, sa znakovitim potporama HAVC-a i EU filmskih fondova pri sufinanciranju projekata. Input tj. budžet produkcije filmova je ovisno o svakom pojedinom filmu mogao iznositi od 800 000 E do 1 500 000 E, dočim je kino utržak u RH s prodanih 70 000 ulaznica cca 130 000 $. No, to je tek početak financijskih eksploatacija filma. Crtić je prodan u više od 30 zemalja distributerski, dječji film će sličnim slijedom i tragom sjajnog srpskog prednika “Leto kad sam naučila da letim” iz 2021.

Win win formula

Ekranizacije dječjih klasika i rijetki animirani filmovi domaćih produkcija ispadaju jedinom win win formulom posljednjih predkorona i postkorona godina s ovih prostora, receptom za koliko toliko sigurno dovlačenje domaće publike natrag u kina. I pokušajima stizanja šesteroznamenkastih brojki. Producentska računica je pritom apsolutno ispravna. Rijetki su, a kad i budu premijerno prikazani, klince jedna, dvije, tri ili više ruku roditelja te braće, sestara i prijatelja, valjaju odvući u kina.

Ostaje pitanje adresirati u smjerovima HAVC-a i HTV-a zašto svake, ali svake godine ne produciraju bar po jedan odgovarajući naslov i edukativno djeluju serviranjem i servisiranjem onoga što dokazano publika voli i što nedostaje. Kao što je za vrijeme komunističke i socijalističke juge modus operandi pod Titovim filmofeelstvom bilo preferirati i forsati ratne, točnije “partizanske” filmove, po istom oprobanom i uspješnom ključu, ne vidim problem po kojem bi hrvatska kinematografija bila specijalizirana za dječje i/ili animirane filmove, ako je to ključem koji vraća desetke tisuća ili naznake i približavanje bar stotinama. U pauzi dva Brešanova filma.

U međuvremenu, dok se to ne izdogađa, svakih dvadesetak godina ili više dogodi se po jedan incident. Kao što je tome bio “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića” (crtić iz 1997., ne miješati s onim groznjikavim dramskim ekraniziranjem prije nekoliko godina), prije toga “Čarobnjakov šešir” iz 1990., oba Milana Blažekovića, tako je za vjerovati da sjajni kino rezultati animiranog prvijenca Luke Rukavine obećaju tek početak trilogije, recimo.

Vratite djecu u kina

Dramski predložak adaptacije Ezopove basne “Cvrčak i mrav”, a onda i Koko koji je od svoje literarne adaptacije također dobio prijateljicu Paulinu, izgledaju kao apsolutni must do i must see.

Za razliku od ratnih pokušaja preživljavanja prostora, što su na filmskom jeziku kudikamo bolje realizirali Bosanci i Bosanke zadnjih dvadesetak godina putem aktivne uloge Jasmile Žbanić i Danisa Tanovića. Ili pak zamornih i neskuženih artificijelnih art drama kojima se pokušavalo komunicirati i razumijevati europejsku umjetnost i filmografiju. Pa stati u red čitanja autentičnih i egzistencijalističkih patnji ovih prostora. Jer rat je jezik koji cijeli svijet razumije. Samo im ne treba više. Ne u kinima. Imaju ga u svakodnevnom životu. U kinima bi bijeg. Eskapizam. Maštu. Razbibrigu. Light. Ptice. Djecu. Smijeh.

Sve što im svakodnevica svako toliko bitno i jako uspijeva izmaknuti. Izmaknuti jako.

Ništa od toga nije bitno.

Vratite djecu u kina, dnevno ih skinite na koji sat off mobitela, a poslije ćemo lako.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime