Iiiii pobjednik ovogodišnje Dore je, voditelji nisu uspjeli skriti „iznenađenje“ – Baby Lasagna. Premoćnim višepolovičnim nadglasavanjem publike s više od natpolovičnom većinom svih glasova od ostatka konkurencije, simpatični je umaški new age proto metalac u konkurenciji većinskog zamora prošao kao dokaz neukusa mase i slaganja s neukusom “stručnih” žirija. Ispred baladnog Vinka (Ćemeraša) na drugom mjestu i lanjskih pilića Leta 3 na trećem.
Igrač s klupe
Nakon prilično jasno izdvojenih favorita proteklih tjedana medijskog pumpanja hypea oko Baby Lasagne i repriziranja lanjskog trijumfa Leta 3, epska bitka na granici cringea je rezultirala pobjedom već viđenog. To koliko su se medijski “kužeri” navijački angažirali oko pobjede na natjecanju “igrača s klupe” Baby Lazanje je jednaki cringe koliko je bizarno teatriziranje Prlje i Mrleta sa svojom pilića krilca i Severina fazom.
Naime, oni su, jelte, kao dokazani višestruki pobjednici Eurosonga, sublimirajući sve elemente potrebne za uspjeh na tom veličanstvenom natjecanju, nesumnjivo sabrali da dotični momak u svim rin tin tin digi duu am elementima nastupa ima što treba da Hrvatska konačno bude među prva tri na Eurosongu. Wow, kako prijeko potreban, neponovljiv i značajan prekognicionistički showbizz uspjeh.
Najmanje zlo od ponuđenog
Jer pobjeda na Eurosongu ovoj kolekciji ispodprosječnosti i kombanja tuđih elemenata sistemom lego kockica, bude upravo ono što nam treba. I pristali su da je kopija lanjske finske Kaarije, Dubioze, Rammsteina, Paina i još kojekakvih plug-inova biva najmanje ovogodišnje zlo od ponuđenog. Jer eto, oni znaju kako treba. I začuje se kašalj u publici. Pristojnoj publici.
Naime, pobjednička pjesma i vizualni nastup prilagodba je i kombinacija već nekoliko puta isticanih tuđih elemenata. Instrumentalno i glazbeno. Materijalni dokazi priloženi u ranijim tekstovima. Prije toga ste se morali pomiriti s konceptom kako se na bazno glazbenom natjecanju pristaje na potiskivanje glazbe u treći plan, ispred kojeg se stavlja vizualni dernek i kričanje preforsiranih priča o trans, gay, maskiranim, teatralnim, vatromet smjerovima. U vrijeme dominacije cancel culture i woke svjesnosti sve što nije tolerancija na preseravanje i vizualno kričanje proglašava se konzervativizmom. Čak i ako ste samo zaželjeli čuti pjesmu a la Johnny Logan ili Salvador Sobral.
Tehničke kardinalizacije produkcije
S obzirom na to da je na polufinalnim večerima predstavljeno više-manje sve što se vizualnog nastupa finalista tiče, a play back ili instrumentalne matrice sa samo vokalima uživo nisu davale uvid u odličnost ili grozomornost live izvedbe zbog koncepta po kojem pjesme znate dva tri mjeseca prije finalne večeri, finalu je ostalo samo ponoviti naučene plesne pokrete ili emo facijalne grimase uživljavanja u duboko proživljene emo punktove pjesama. I nadati se da tehnička ekipa i produkcija HRT-a neće ponavljati reality show uništavanja svakog nivoa prijenosa amaterske predstave iz društvenog doma prvog bočnog seoceta pored Livna. Kao što su se potrudili u dvije polufinalne večeri. Ali jesu.
Dora 2024. / prvo polufinale: Loša produkcija, grozan zvuk i dominacija Leta 3 i Severine
O tehničkim kardinalizacijama produkcije i realizacije dovoljno će reći da je bilo nehumano do te mjere da ljudski faktor samo pokazuje koliko je postojanje umjetne inteligencije umjesto ljudi nužno ne bi li prištedjeli ovakvih blamaža kakve su bile. Prva večer: amaterski ton rezultirao najvećom koncentracijom falševa u povijesti nastupa, druga večer – bježanje matrice instrumentala jednoj izvođačici nakon završetka pjesme, treća večer – ni počeli nisu već je Duško Ćurlić morao izreći onu narodnu “Dragi gledatelji, oprostite, imamo tehničkih problema”. Jer za lovu koju dobivaju zatražiti da tijekom večeri stisnu bez greške 12 puta play i 12 puta stop kad pjesma prođe za cca 1500 eura prosječne mjesečne plaće (ali zapravo je znatno više), možda ne bi trebao biti minimum profesionalizma i odgovornosti, već samo profesionalizma, onoga o čemu nemaju ideju, a kamoli pojma. Jer nema tih standarda koje nećemo sniziti i pokazati kako možemo i još i još. Razvijeni najsofisticiraniji sustav neodgovornosti nam to, naime, dopušta.
Međunarodni žiri
Dok su u polufinalima odlučivali isključivo gledatelji u finalu je pobjedničkoj pjesmi odlučivala matematika glasova ocjenjivačkih sudova (žirija) i glasovi gledatelja. Žirirali su HRT-ovi centri Zagreb, Split, Rijeka i Osijek i ekipa međunarodna žirija s Eurosonga made in Italija, Njemačka, Ukrajina i Island. Svaki ocjenjivački sud ima tri člana, a čine ih glazbeni profesionalci, skladatelji, glazbeni kritičari i producenti. Imenovali ih nisu. Niti podcrtali struku i stručnost. Na kraju krajeva nevažno je, važno da ordenje visi. Kao što su poimence glazbeno urednički kolegij novog levela kužera Tomislav Krizmanić, Igor Geržina, Dražen Miočić, Robert Urlić, Ema Gross i predsjednik Željko Mesar vijećali da se od 200-iak prijava onih dvadesetak nađe u polufinalima. Jer o ukusima i kompetencijama bi se valjalo raspravljati u bilo kojem segmentu gdje se drži do profesionalizma. Znači, ništa od toga :-).
Let 3 su imali show ne u stanki, nego nakon glasanja. Kako ne bi utjecali na glasove neodlučnih da ne odtpikaju slučajno broj HDZ-a ili SDP-a s ovim bitnih izbora. Njihova karikirana estradizacija i faza naplaćivanja svih godina alternative i “ŠČ” merchandisea je ušla u zenit ponavljanja, srećom samo s dvije pjesme – Mame Šč i Ere s onog svijeta, a publika je odahnula što ove godine neće morati gledati reprize konceptualnih performansa s babarogama, pilićima, Severinom i liliputancima.
Uz vječno duhovitog Mrleta i vidno nesnađenog Prlju vezano za upite voditeljica oko anticipiranja tog silno važnog i veličanstvenog trenutka u kojem se nalaze i jelte kah kah predstavljaju Hrvatsku. Na stranu daljnja klasično nekritična i promašena komentiranja online vox populija koji zbrajanjem glasova svog neukusa daju dojam kategoriziranja „dobrog“ po statističkoj metodi odokativnih procjena raspoloženja većine.
Dora 2024: Druga polufinalna večer: Baby Lasagna plagiranjem oduševio atonalnu publiku
Koncept biranja najmanjeg zla
Od ovogodišnjih finalista Dore mimo pobjednika koji će po logici biti forsirani i preforsirani do završetka eurosongovske travestije, ono što ima smisla preživjeti još koje slušanje nakon finala su: Pavel sa svojim abbaesquevoskim retro mahanjima Novim fosilima i prekrasnom Tonkinom glasu, Vatra sa svojim solidnim naklonom Of Monsters & Men pjesmici, Boris Štok čiji su vokalni manirizmi nekim čudom ostali u sjeni finog refrena pjesme koju srećom nije autorski potpisao, pjesma djevojke Erne, ispale u pofinalu prve večeri s najjačim čistim refrenom ovogodišnjeg izbora, vrlo pristojna balada Vinka Ćemeraša čiji engleski neće pomoći power playu. Sve drugo file under zbrisati kao da se nikad prije desilo nije. U ime duševnog mira slušatelja, čitatelja i gledatelja. Erase & rewind.
I začuje se kašalj u publici. Pristojnoj publici. Koja nije odrasla ni pristala na koncept biranja manjeg zla, nego se naivno ponadala da bi počelo biti vrijeme birati nešto dobro, bolje ili ne daj Bože, stvarno originalno i odlično. Sljedeće godine prepustiti cijeli koncept Dore umjetnoj inteligenciji, rezultat će bit daleko ljudskiji, „originalniji“ i profesionalniji.
Fotografija: screenshot youtube