Svi pričaju o svetom Tomi. Ne Akvinskom, nego biopicu motiviranom životom legendarnog kafanskog narodnjaka Tome Zdravkovića.
Na stranu klasične plemenske nepotrebne rasprave ljudi koji su zauzeli stav o filmu a nisu ga pogledali, “Toma” je fini melankolični, romantizirani, produkcijski ušminkan film o čovjeku simbolu. Jednog vremena, jedne tuge, jednog načina života i određenog segmenta slušatelja čiji je patos dirao svojim interpretacijama pjesama. Podcrtanih armonikom dugmetarom.
Oni koji su dirali emos i patos slušateljskog življa
Onih koji su ostavljali pečat prostora Miroslava Ilića, Tozovca, Safeta Isovića, Šabana Šaulića, pa Bajramovića (o ciganskom segmentu narodnjaka – to je žanr i priča za sebe), Esme vječne, Silvane Armenulić, Lepe Lukić, pionirki turbo folka Brene i Vesne Zmijanac, svih njih koji su za Juge po kafanama i birtijama patili za druge. Ali i Zvonka Bogdana ispred onih koji su namjesto harmonike baštinili tambure trzalice i svojim prekrasnim glasovima dirali emos i patos slušateljskog življa.
Rađen po američko balkanskom principu s dovoljno dociranja i dodvoravanja publici ‘Toma’ je blueserski film koji računa na upravljanje emocijama tako da kafana ekipa izrazume svaku suzu i svaki stih ne samo “Noćas mi srce pati, noćas me duša boli”. Nije najlakši posao na svijetu. Ne, ako želite da se doima dovoljno izmišljeno stvarnim, da vas kupi i dobije. Pitati Spielberga, Johna Leea Hancocka, sve te prvoligaške momke koji znaju kad im u kojoj sceni treba orkestralni crescendo za naježit svaki komadić kože gledatelja kad dobro pobijedi zlo ili glavni junak umre na kraju.
Upravlja se emocijama i dirigira na način da se kaže kako je vazda ok kad suza kane, makar bilo i iz kafane. I ok je. Samo bi za Tomin život i karakter puno bolje stajala daleko manje produkcijski ušminkana priča, s više okusa dima, alkohola, droge, svega što je Toma baštinio kao i svoju popularnost. Pustiti romantizirane petparačke biografije poput ‘Bohemian Rhapsody’ u kojima se maltene reklamira glavni lik kao deterdžent i prešućuju sva sranja koja je radio u životu da se održi privid sterilnog sveca. Fala mozgu Bjela (Dragan Bjelogrlić, redatelj i producent, op.a.) je prepametan za tako nešto.
Folk glazba Balkana je autentični blues ovog prostora
Ono što je glavna potka i vozačka dozvola odnosnog filma je folk. Autentična, narativna, prepoznatljiva i nativna glazba balkanskih birtijaških indijanaca. Nepresušna tema. Jedna od onih Zvezda Partizan Dinamo Ajduk pobačaj ili ne cijepljenje ili ne pušenje ili ne alkohol ili ne Srbin Rvat Bošnjak, ajde da se delimo, zašto da se smejemo i veselimo.
Folk glazba Balkana je autentični blues ovog prostora. Kao što je fado Portugalu, a korijenski blues delti Mississippija, tako je narodnjak autentika prostora koji baštinimo kao zemlje regije, bivše Jugoslavije. I kao takav je kulturološki važan, koliko god snobovi srali o svojoj urbanosti i prijeziru kontra birtija i kavana jer sve zlo ovog svijeta izlazi odanle i siluje im njihov sveti rokenrol. Pa koliko patetičnije, jadnije, profanije od toga može biti.
Ostavio bih folk chord progression rasprave za svaku pinku zemlje odakle iskonski originalna glazba i zemlji pripadajući zvuci naroda dolaze, ali sama terminologija i suhoparna objašnjenja što bi to folk glazba trebala biti je toliko pogrešna koliko joj to enciklopedije mogu dopustiti.
Kažu online doktori folk/narodna glazba je ona koja je rađena za obične ljude. Tko su ti obični ljudi? Koja je to faking odrednica sekte? Oni koji kupuju kruh i salamu, nemaju plaće više od 4 iljade kuna, ako imaju posla uopće, a nisu na burzi, ne završavaju više od jedva srednje škole, glasaju za SDP i HDZ trideset godina bez obzira na sve krađe, makinacije i nesposobnosti, jedan davni šćerbavi Franc bi ih zvao stokom sitnog zuba.
Glazba je moguće najbolji dio filma
Folk glazba je otisak prsta jednog naroda i vremena. Ma koliko urbana inteligencija šutjela o tome. Folk glazba je krhotina asteroida koja je pogodila najmasovniji dio ovog prostora, više od 60 – 70% prema nekim istraživanjima. Folk glazba kao ogranak etna. Etničke posebnosti i predivnosti bilo kojeg segmenta world musica je nešto s čime se svaki ogranak planeta treba dičiti, isticati i ponositi. Jer je zadnji dah autentike. Samo ga se kompleksaši i snobovi srame.
Folk glazba je suza suzu tera. I zbog tuge i zbog diranja emo dijela. Doduše, prije ću proplakat zbog kvalitetne fikcije kakva je Spike Jonzeov “Her”, nego romansirane biografije lika s kljukom, ali Toma je vrlo korektan film. Ljudi koji su imali prilike živjeti uz njega kunu se da je i u slavi bio dobar lik prema onom radničkoklasnom sloju potištenih i obespravljenih običnih ljudi. Ali neka toga u legende i usmenu predaju.
Natrag na Tomu i njegove probleme. Najveći problem kod biopicova je ne samo nać glumca koji će fizički nalikovat liku (Val Kilmer/Jim Morrison, Rami Malek/Freddie Mercury, Jamie Foxx/Ray Charles), nego koji će mu dat dušu, tkivo interpretacije, gledatelja natjerat da mu vjeruje, uvjerit ga u pokret i riječi, pustit da zaplače. Milan Marić koji glumi Tomu Zdravkovića je na pola puta autentike, djeluje kao mladi Tobey Maguire. Gluma nije upitna ali fizikus na momente je. Tamara Dragičević je prelijepa i carica.
Glazba je moguće najbolji dio filma, atmosferski ga podcrtava i ocrtava točno kamo treba.
Dugonoga turbofolk pionirka Lepa Brena – bez cenzure!
Toma nije remek djelo ni ‘oscarovski’ materijal kakva su bila ‘Lepa sela lepo gore’, ‘Rane’ i slični izdanci, ali je izuzetno bitni film kao pečat kulture i pop kulture jednog vremena i prostora. I kao takvog ga vrijedi vidjeti.
Daleko je sličniji momentu Dragojevićeve ‘Parade’. Bjela kao redatelj i producent je majstor spike i oko filma – i potuć će se u hotelu radi reklame.
To kako on s ekipom radi gledane filmove i kako se zavrti krug je za sve hiperpametne Levate filmaše mala škola marketinga, promocije i dizanja hypea oko filma. Iako nije onaj koji radi haos po filmskim festivalima, ali će u prve dvije sedmice kino prikazivanja po Srbiji skupiti trista iljada ljudi. Točno onoliko koliko je Brešanovom i najgledanijem uopće rvackom filmu svih vremena ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ trebalo za, uskoro će bit, 30 godina!
Šteta što ga tuzemni mozgovi još nisu pustili u kina i kamo treba. Ali pravi folkerski biopic bi bio pogledat dugonogu turbofolk pionirku Lepu Brenu. Bez cenzure.