Četvrtak, 21 ožujka, 2024

Pop Cooltura: Kako je Danijel ‘Džuli’ Popović razotkrio plagijatora The Weeknda – Glazbeni Detektiv, part 1.

Tako kad nema inspiracije, a nakupi se godina staža uvijek ostane prostora poentiranja prstima na nekog drugog koji nas je pokrao zaradivši na tome milijune

Danijel “Džuli” Popović slavi pola stoljeća aktivnog diskografskog rada i 40 godina od najvećeg “eurovizijskog hita” “Džuli”. E, za tu je priliku osim prigodnih fanfara smislio i jednu prigodnu tužbu pa je nakon par godina razmišljanja i preslušavanja taktova i osnovne melodije obje shvatio kako ga je melodijski “posudila” jedna od najvećih pop zvijezda današnjice – The Weeknd.



Naime, dotični se Abel Makkonen Tesfaye u melodijskoj i ritmičkoj liniji megahita “Save Your Tears” ni manje ni više dokopao snimke Popovićeve pjesme “Znam da si ti ta” i odlučio je aranžmanski prilagoditi jer osjetio je potencijal svemirskog super hita. Sad na trenutak zastanite, udahnite duboko i zamislite scenarij iz mindseta našeg Džulija. 

Danijel Popović – Znam da ti si ta

The Weeknd – Save Your Tears

Na sličan način već se oko dotične pjesme pokušalo prisličiti više ili manje popularnih komada poput uzimanja elemenata Wham hita “Everything She Wants”  ili kao što su stanoviti Suniel Fox and Henry Strange pod umjetničkim duom Epikker prije dvije godine tvrdili kako im je dotični Abel od stvari “Vibeking” učinio isto što i našem Danijelu. Koliko je nagodbe ispalo iz cijelog slučaja istražit ćete ako vam je do osmijeha.

Da epifanija “kontroverze” bude moćnija, snažnija i veća, isti naš Džuli man je svojim najvećim eurovizijskim hitom “Džuli” iz 1984.

 Nimalo slično poslušao kako je to radio dvije godine prije 1982. Shakin Stevens u pjesmi sasvim slučajno istog naslova “Oh Julie” istog tempa, harmonika fraze, breakova.

Razlika između plagijata i plagiranja

Ako nije do dvostrukih standarda ili licemjerstva onda je vjerojatno samo do ničim izazvane kombinacije melodijsko ritmičkog pada kocke koja je za ovu priliku bila okrugla. Pitanja razlika između plagijata i plagiranja, obrađivanja, posuđivanja, naslanjanja na uzore i sličnih skladateljskih konstrukcija na ex Yu i regionalnoj estradnoj sceni doticano je desetljećima kroz rad kapitalaca od Kazališta, Valjka, Pušenja, Novkovića, Rippera i inih suptilnijih ušesa, pa sve do post Internet doba kada su takve rabote postale bitno izloženije i smanjene obzirom na brojna razotkrivanja.

U ranijim tekstovima ove kolumne dotakli smo se konkretnih primjera u oba smjera, kada se skladateljima znalo učiniti kako kombinacije par akorda statistički ne moraju nužno sličiti bez čujenja tuđeg sličnog toka misli. Jer, koliko je teoretski moguće da The Weekndov team ima pipke prosute po skladateljsko estradnim laboratorijima diljem svijeta, te su u moru i stotinama tisuća pjesama između Azerbejdžana, Latvije, Kosova, Mauritanije, Turbekistana, Pakistana, ostalih stanova, Lagosa, Čilea, pa sve do (k)raja na zemlji unutar Lijepe Njihove a povremeno i Naše, odlučili posegnuti baš za pjesmicom negdašnjeg estradnog pijevca Popovića, toliko je isto tako realno da baš slične melodijske i ritmičke fraze i aranžmanske kombinacije padaju napamet inozemnim autorima jednako kao i domaćima bez nužnog iskapanja njihova portfolija.

Plagiranje nije in

Jednako kao što Hus nije tužio Cobaina jer mu je Nirvana posudila “Hrast” za “About A Girl”, a imali su moguću užu vezu preko Krista Novoselića. 

Ili kao što Gobac i Kepeski nisu tužili U2 za “Angel O f Harlem”

koji je akordima sličio na “Iste stvari” Psihomodo Popa.

Niti je Jurica Pađen tužio Lennyja Kravitza zbog neobične sličnosti ritmičke fraze i bas linije “Obične ljubavne pjesme”

 i rock manekenovog hita “The Chamber” da ostanemo samo na površini samo među najvidljivijima.

A niti brojni Bossovi, U2, The Clash, Stonesi, Billy Joeli i deseci drugih nisu dizali tužbe protiv domaćih “autora” tj. prilagođavaća njihovih pjesama, osobito ćuto na prostorima bivše Juge ili RH estrade sve do vremena impostiranja odnosnih modela skladanja na račune tuđe

Tako kad nema inspiracije, a nakupi se godina staža uvijek ostane prostora poentiranja prstima na nekog drugog koji nas je pokrao zaradivši na tome milijune. Medalja zasigurno ima i drugu stranu, pa uz smiješnu stranu povijesti moguće takve stripovske teorije urota zbilja prorade.

Da nije bizarno bilo bi urnebesno, ali naše estradne zvjerke uvijek se potrude da nadrealno zabavne strip epizode pretvore u realnost. Pa, cijenimo ih. Nema to svatko. I nije im lako. Nije, ni najmanje.

Naslovna fotografija: Unsplash

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime