U civiliziranom zapadnjačkom društvu aka razvijenim demokracijama postoji onaj buntovni trenutak izlaska “naroda na ulice” i štopanja poteza aktualnih vlasti. Kumulacija nezadovoljstva kritične mase ljudi isprovocirane potezima njihovih predstavnika vlasti. Raznim pokušajima donošenja zakona koji će srednji sloj stavljati u znatno nepovoljniji položaj, vladinim mjerama koje se izravno tiču tog najmasovnijeg i ekonomski najviše pogođenog sloja stanovništva, programskim potezima čija će se provedba direktno ili indirektno reflektirati na njihovu svakodnevicu.
Bilo kojim demonstracijama vlastodržačke moći koje će reflektirati na krajnjem korisniku. Inim pokretima nezadovoljne mase sabrane od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća prosvjednika koji izlaskom na ulice, štrajkom ili sličnim društvenim mehanizmima odlučuju okrenuti leđa aktualnim vlastima, artikulirati svoje protu prijedloge ili samim “ne” dati pečat svog nezadovoljstva te ih na taj način natjerati i pokazati da su neke promjene nužne.
Građanski nemiri u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, SAD-u, izlasci naroda na ulice u Poljskoj, pa čak do pokušaja štopanja vlasti u Bosni i Srbiji, sve posljednjih dva desetljeća neki su od učestalih primjera kako se stvara medijski moment u kojem kultura prosvjeda biva ozbiljni popkulturni moment. Onaj vrijedan otiska na poleđini T-shirta s nekom zgodnom ilustracijom.
Pop Cooltura: Ona sitna milijunska razlika između hrvatskog i srpskog filma
Kako po tom pitanju stoji hrvatski komadići kruha i mrvice?
U našem društvu kultura prosvjeda je relativno stran pojam. Narod je sam po sebi rastavljen, razdvojen, cezarovski “podijeli pa vladaj” izmanipuliran i zapravo pristao na ulogu ovaca u toru koje se pokreću kako ih najglasniji pastiri batinaju. Puno je tu orwelovskih i bradburyjevskih elemenata fantazme dobilo svoju stvarnosnu refleksiju. Hrvatice i Hrvati su fantastični laboratorijski miševi za sociološke eksperimente. Priključiti na elektrode pa štrecaj doktore.
Mash upom 1984, Fahrenheita 451, Kvake 22 i Životinjske farme dobili bismo prilično točno detektiranje sado mazo trenutka u kojem hrvatski vox populi uživa bit silovan i manipuliran od strane vladajućih političkih kasti. Po vlastitom izboru dodajte crnu kožu, mucaste pink kostimiće, lance za zglobove, gležnjeve i bič.
Naši bake i djedovi će se eventualno dosjetiti velikih masovki za pripajanje Trsta Jugi s kraja četrdesetih i početka pedesetih, naši starci će pak svjedočiti prosvjed protiv rata u Vijetnamu krajem šezdesetih na Zg Zrinjevcu, studentsko šezdesetosmaško okupljanje ili pak ispolitizirane masovne skupove podrške hrvatskim proljećarima sedamdeset i prve. Mi baš i nemamo što za prijavljivati.
Mimo skupljanja mase na zagrebačkom Trgu Republike a ka Bana Jelačića posljednjih dekada kad se drukalo za samostalnu državu preko koncerta Prljavog kazališta, spašavalo tada vrijedan spomena Radio 101, prvi zagrebački Pride ili ne tako davne omasovljavanja vezana za kurikularnu reformu školstva, rijetko se glavni grad Zagreba sjećao nečega što može proći kao masovni prosvjed.
Stojedinici i Veljači je upalilo
Horvatinčićeva gradnja, ukidanja Kina Europe, Veljačini feministički momenti, studentski povjetarci zbog povećanja cijena u kantini, splitska okupljanja na Rivi za podršku Norcu.Pa sve do recentnih antivakserskih ili anti covid propusnice prosvjeda, već ovisno o društvenom, spolnom ili političkom lelujanju i naklonosti lijevo desnom momentu – ljudi su pokušali kroz transparente i par govora živjeti u iluziji kako njihova masa potiče moment koji bi eventualno mogao reflektirati prema adresatima te ih natjerati na društvene promjene koje traže i zagovaraju.
Stojedinici i Veljači je upalilo. Drugima baš i ne. Radio 101 je tada zadržan, ugašen je par godina poslije kroz interna raslojavanja i daleko efikasnije razjebavanje “buntovničkog” karaktera i momenta istog. Veljača i žene su isposlovale promjenu Obiteljskog zakona i natjerale izglasavanje pooštrenja kvalifikacija obiteljskog nasilja od strana mužjačina homo balkanikus prema svojim žemskama.
Prosvjed za školstva, kina, Horvatinčićeve nevinosti i betonskih vizija u centru zegea, prava gayave i LGTB zajednice i slične daške, ostali su deluzijom “buntovnika” i mirenjem savjesti kako su i oni bar nešto napravili mimo online revolucionarizma. I to je ok. Ono što nije ok je činjenica da društveni ciljevi kulturom prosvjeda kod nas ne budu dovoljno jasno artikulirani. Nikad pa ni tad. Kako bi vladajuće kategorije vrlo jasno i nedvosmisleno shvatile da nisu oni birani od strane dijela naroda zbog ego momenata lizanja zrcala ispred veličanstvenih sebe ili se i mjerkanja smokića aktualnih predsjednika Vlade i RH, nego da posluže kao predstavnici svih tih naivnih nezadovoljnih glasača koji momentom završetka izbora shvaćaju kako im rastu rogovi. Matematika je uvijek vrlo plošna i razoružavajuće osnovnoškolski jednostavna.
Hrvatsko je društvo toliko visoko ispolitizirano
Niste zadovoljni školstvom. Super. Prestanite dolaziti na radna mjesta. Niste zadovoljni zdravstvom. Prestanite dolaziti na radna mjesta. Niste zadovoljni prometom. Prestanite dolaziti na radna mjesta. Teoretski najjednostavnije na svijetu, praktično nemoguće zbog onog cezarovskog divide et conquer momenta. Hrvatsko je društvo toliko visoko ispolitizirano da su političke ili religijske agende uvijek postavljene prioritetno iznad profesionalnosti i ljudskih momenata i onih baznih logičkih humanizama.
To se, naravno, nikad neće dogoditi, bar ne u unisonoj kritičnoj masi koja bi doista zaustavila sektore u kojima ključa nezadovoljstvo i pokazale vlastima kako štopanje određenih segmenata funkcioniranja države ne ostavlja puno izbora do li institucionalne promjene nužne da život nastavi – po nekom normalnom, fer, logičnom toku. Mehanizmi davanja znati vlastima gdje leži stvarna društvena snaga – u narodu, a ne u vlasti – ne postoje. Jer narod kao takav ne postoji. U tom segmentu kritične mase ljudi zainteresiranih za potrebne društvene promjene nikad nisu bile dovoljne niti ozbiljne kako bi ikoga od vrha prisilile na promišljanja kako im eho narodne mase predstavlja ozbiljnu prijetnju a ne tek huk s polupraznog Poljuda, Maksimira, Kantride tj Rujevice, Gradskog vrta. I tako dalje i tako šire.
I dok je dojam da u Francuskoj dignu cijenu kruha za pola franka, narod je milijunski na ulicama i za dva mjeseca je cijena kruha niža nego je bila pri pokušaju uvođenja novih daća i podizanja poreza na narodnu letargiju. Isti slučaj s ljudskim pravima, cijenama benzina, ablama dablama u gorenavedenim razvijenim demokracijama.
Demokracija nije dobar oblik vladavine za ovo podneblje
A za to vrijeme kod nas? Iznimke koje potvrđuju pravila da demokracija nije dobar oblik vladavine za ovo podneblje i ovoliko neobrazovan i podijeljen narod. Neka humana totalitarna monarhija i režim ne tako čvrste čizme kakvom je Tito namigivao činilo se daleko efikasnijim i prosperitetnijim dijelom prošlosti od sadašnjosti koju buntovni narod horvacki živi sad već treću tužnu dekadu. Utopljen u vlastitim frustrama i nemogućnosti komuniciranja nezadovoljstva na pravi i efikasan način.
Za koga je, dobro je, ma presuper je. Za to vrijeme se i stari Roy i George sa svim svojim distopijskim romanima okreću u grobovima misleći kako su njihove fikcije dobile stvarnosni odraz na transparentima buntovnika u tamo nekoj Horvackoj, Rvackoj i Hrvačkoj. Lijepoj Našoj i Njihovoj. AD 2021. I onda se začuje užasavajući grohot tamo pored groblja i humaka gdje su majstori zakopani.
Što smo ono rekli, tko se cijepi dobije lijepi, a tko ne dobije dva. Koliko ih je koji će reći nisaaam. Bzzzzzzz 🙂