S pozicije malog naroda i kompleksaša uvijek je premalo. Love, palaca gore, osmijeha, gledatelja, tapšanja, brojeva na tajnim računima, centimetara u gaćama, you name it, oh how we got it. Tek ako, oh how yes no, progresivni Zapad ne uperi prstom u tvom smjeru, onda ti dionice rastu. Zakon velikih brojeva.
Jugoslavenska pop scena 80-ih
Trenutačno najvrućje nabijanje kompleksa balkanskom pop kulturološkom življu tiče se aktualnog teksta u britanskom The Guardianu, lijevoliberalnom mediju, jednom od najvažnijih news magazina na svijetu. Oni su se dotakli jugoslavenske pop scene 80-ih. Ali ne one o kojoj se obično voljelo rasplitati – novovalnoj kao trećoj najvažnijoj na svijetu tih godina, odmah poslije američke i britanske, kako su mitomani i mitolovci voljeli bildati svoja “sjećanja”. Nisu središte pažnje nužno bili Idoli, Haustori, Šarla Akrobate, Orgazmi, Brejkersi, iako ih se moralo bar rubno dotaći. Ovaj puta se štuca Boama, Videosexima, Bobanu Petroviću i daleko manje poznatima.
Tamlin Magee stavlja naslov: “It was ridiculous. It was amazing’: the lost pop of 80s Yugoslavia“. U relativno upućenom tekstu, kompjutor geek novinar koji ima i Vice zaleđe se bavi electro popom, discom, ograncima novog vala. I svim tim kričavim pojavama koje su se događale paralelno s post Kraftwerk i synth pop erom.
Zapadom pečaćena nostalgija
Kao ograncima kičastih, šljokičastih, krinolinastih godina u kojima su minivali bili i mužjacima i ženskama trademarkom kao što su danas podštucane bradice i frizurice paralelka sa strane i kokošica na tjemenu. Za tridesetak godina ćemo im se smijati jednakim držanjem za trbuh. No, dotad imamo eto, Zapadom pečaćenu nostalgiju. Jer sve dok netko izvana ne pokaže prstom i kaže ovo je jebeno, lokalni snobovi ne cijene svoje ma kako bizarno, zabavno i kvalitetno bilo.
Guardianov novinar se referirao na lokalne diggere poput DJ-a Višeslava Laboša, Marija Kovača i ekipu koja je na konto Jugoton, Suzy, PGP RTB, Diskoton snimaka prokopala finu povijest disco funka 70-ih i 80-ih na ovom terenu te od toga sazdala kompilaciju “Pop Not Pop”. Ili na tisućama YouTube linkova s naznakom jugoslavenske glazbe 80-ih.
Kažu da je sve počelo još u onoj sportskoj dvorani u Novom Beogradu gdje je glazbeni promotor i DJ Boban Petrović 1967. otvorio je klub “bratstva i jedinstva” u kojem je bio među prvima koji su funk, boogie i disco donijeli među jugoslavenske mase.
“To nije bilo samo mjesto za ples, tamo se stvarao ukus za glazbu i modu. Pokušavao sam prenijeti atmosferu sa svog rođendana i rođendana mojih prijatelja, čak sam se odlučio za namještaj sličan mojoj dnevnoj sobi“, govori Boban Petrović za The Guardian, referirajući na svoju ulogu kao presliku Warholove u Studiju 54.
Kada se mijenja priroda igre?
Guardianov novinar spominje veseljake i veseljačine u hlačama sa širokim nogavicama, blještavim košuljama, densere koji plešu cijelu noć u klubu i klubovima koji su bili protutežama birtijama i kafanama Tome Zdravkovića, Armenulićlke, Šaulića, Brene, Zmijenčeve i ostalih.
Disco, post-punk, funkee i elektronička glazba napredovala uz groovove sa Zapada je bila marginalizirana i potiskivana sve do nedavnih napora hobističkih arhivista i specijalnih izdavačkih kuća. No, kad se između ostalih 9th Wonder, glazbeni producent Kendricka Lamara, upikne u pjesmu “Ostavi trag” jugo benda Septembar pa je uvrsti kao dio instrumentala u Lamarovu “Duckworth”, onda se mijenja priroda igre.
Osim njih, bilo je ekipe poput Zorana Vračevića i Zorana Jevtića koja je drukala na soft SM ranih Depeche Modea i Soft Cella, pa bi uz pomoć Roland 808 kao glavnog ritam oružja osnovali Datu, Šizike i Master Scratch Band, jer se takav look lagano povezivalo s gay communityjem, a taj je u socijalističkim provincijalnim režimima jednako kao i kod urbane inteligencije bio smatran prije egzotikom nego prirodnim osjećajem pojedinca.
Dotle je s makedonske strane Kiril Džajkovski osnovao band Bastion, a “jugoslavenski Jean-Michel Jarre” Miha Kralj borio se s izdavanjem svoje prve samostalne ploče “Andromeda” iz 1980. sve dok slovenski folk skladatelj Vilko Ovsenik nije preporučio ploču izdavačkoj kući RTB Beograd.
Neka to bude tek početak istraživanjima zainteresiranima za glazbene iskopine (bolje?) prošlosti, ali vraćamo se na početak priče. Nije dobro, boratovski dobro, bregovićevski dobro, nikako dobro dok Zapad ne kaže malim narodima uuuu ovo vam je jebeno. Lakše se zavući u ramena, pogledati lijevo desno u strahu da nešto iz grmlja ili mraka ne šušne, ispričati se za mišljenje, a pogotovo ako se drzneš nešto raditi i ponuditi svjetini.
Odmah znaš gdje ti je mjesto
Danas je puno lakše nego 80-ih. Tada su imali tabloide, radio, tek poslije MTV, a danas s prvim palcem dolje i hejterskim komentarom online doktora znanosti ili tek malignih trolova i druge vrste kompleksaša – odmah znaš gdje ti je mjesto. Na početku.
Oni koji se drznu prokopati dalje pa saznati što se zbiva nakon početka, posvećen je i onaj Guardianov tekst, I ovaj. Aj uzdravlje, diži čaše, synthovi u zrak, funk je opet u modi. Do preksutra, kad Jama Šutnut ne izbaci neku od svojih superduhovitih provala na Superpalenti ili iskopaju novu metu Severininih svađa. Treba se znati odrediti prema stvaaaaarno važnom. 🙂