Srijeda, 27 ožujka, 2024

Pop Cooltura: Performans kao jeftini egzibicionizam, a ne autorska umjetnost?

Jedno slatko malo muško grljenje, doista ne bi trebalo predstavljati nikakav problem u središtu glavnoga grada. Tristo kilometara jugozapadnije ili dvjestopedeset sjevernozapadnije ili stopedeset južnoistočnije isti čin mogao je proći neprimijećen ili kamenovan

Dvojica momaka, Igor Zenzerović i Bojan Ban su se od petka popodne, 27. svibnja, do subote, 28. svibnja, na zagrebačkom Cvjetnom trgu grlili. Nisu se micali ni kad je počela jaka kiša. Njihov zagrljaj je zamišljen kao performans i nazvan “Studija jednog zagrljaja”. Nije bila riječ o pokušaju rušenja jednog od kičkačketastih rekorda iz Guinnessove knjige svjetskih rekorda. Cilj je, kažu, bio istražiti blisku prisutnost muškaraca u javnom prostoru. Ok, kul. Dakle, sociološki eksperiment. Znanstveni.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Zoe Šarlija (@zoe_sarlija)



Ako serviraju njihovu namjeru kroz medijsku crticu kako će je prenijeti agencije onda bi vijest izgledala cca ovako: “Pulski umjetnik Igor Zenzerović i đurđevački glumac Bojan Ban u centru Zagreba izvodili su poprilično zahtjevan performans. Naime, stajali su zagrljeni 23 sata i 59 minuta. Ni u jednom trenutku njih se dvojica nisu se razdvojili. Nisu jeli, pili, čak ni otišli na WC”. Vau, kako su poprilično zahtjevni, hrabri i izdržljivi. Što su još ono? Ludi? Glupi? Provokativni? Artistički nastrojeni? Vrijedni pažnje? Socijalno kontekstualizirani? Odašilju poruku? Dokoni? Egzibicionistički? Interesantni?

Onaj nužni tračak zdravlja Republike Hrvatske

S jedne strane pogleda na kontekst, ta dva dečka su onaj nužni tračak zdravlja RH. Ljudima posvud države toliko generalno fali topline zagrljaja i onog baznog ljudskog “Ej nek’ smo stranci, ali hajde da se grlimo, ljubimo, volimo, budemo bliski, pri ruci, štogod iza toga bilo i kako to zvali” – performansom, projektom, istraživanjem, blablaizmom, whatsofuckingever. Potrebno je. Daleko više od ulazaka u tuđe maternice, hodanja za živote iza kojih stoji šutnja o empatiji i orgijanja nad tuđim pravima izbora. Svaka čast. Bravo momci.

S druge strane, kako je to sročio Petar Krešimir Dumbović, jedan od pismenijih komentatora i oponenata stava da je riječ o umjetnički vrijednom činu: “U zemlji koja je dala Meštrovića, Dalmatinca, Kraljevića, Kulmera, Bukovca…. Ovo su danas umjetnici. Zdravo i korisno koliko i političari. Jedina im je poveznica kaj im i jednima i drugima ja plaćam tjelesnu zaštitu. Kad ja sa svojim kumom izađem zagrljen iz birtije i pjevam suzu za zagorske brege u pola 7 ujutro, onda nas murija odvede na oranice. Ovima dođu novinari i murija ih čuva. Sve je naopako. Isključivost i krajnost je opasna sa obje strane ideološke klackalice…”. Zanimljivo.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Domino Project (@this_is_a_domino_project)

 U zemlji kulturne, kreativne i konstruktivne komunikacije u kojoj je dopušteno, poželjno i potrebno raspraviti argumentirane stavove, ova dva gledišta su sasma dovoljna za početak interesantnog dijaloga na temu koliko je performans realno intrigantan i interesantan rukavac umjetnosti, a koliko tek jeftini egzibicionizam “umjetnika”, kreativca i prenašatelja poruke.

U jednom zagrljaju nisam prepoznao ideologiju niti nužno seksualni podkontekst po kojem bi na prvu loptu vrlo bliska queer tematika u zemlji tradicionalnih homofoba namjerno provocirala potencijalna hračkanja i pogrdne uzvike po ulici “Marš se doma grlit’, pederi”. No, jednako tako već godinama pokušavam pronaći i sublimirati neke konkretne temelje po kojima bi performans nužno automatski bio uzbudljiv i intrigantni način izražavanja komentara na društveni kontekst.

 

Prije nekog vremena, pišući za jedan od subvencioniranih nacionalnih pop kulturnih portala na temu performansa, tekst u kojem bih taksativno sročio nekoliko namjernih podjebavanja i pokušaja racionaliziranja desetak razloga zašto je performans prodavanje magle u većini slučajeva, uzjogunila se tadašnja, pogotovo lijevo ideološka, wannabe načelno jako liberalna i intelektualna kulturološka elita. Posebno uznemiren našao se tada još nepokojni sisački kreativac, neki su ga zvali i umjetnikom, Marijan Crtalić, koji se trudio ad hominem ispljuvati sve privatne antipatije prema potpisniku teksta, sve do trena kad mu u inbox nije ponuđeno da se nađemo offline uživo pa lako verbalno ili na bilo koji drugi način riješimo potencijalne nedoumice. Tada je ostalo bez odgovora. Moguće je igrao performans imenovan “Tišina”.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Domino Project (@this_is_a_domino_project)

Oblik konceptualne umjetnosti

Tada je to izgledalo ovako. Dakle, “Zašto je performans prodavanje magle, a ne umjetnost”:

  1. Zato jer je po prirodi pojma i potrebi redefiniranja merituma stvari – svaka ljudska radnja zapravo više ili manje izloženi performans.
  2. Zato jer je izgovor za najbanalnije privlačenje pažnje, a ta je pak po psihološkim teorijama jednaka raznim varijantama narcizma.
  3. Jer se poruke performera dokidaju u prvom novinskom naslovu.
  4. Jer se često zabunom zamjenjuje s terminom kreativnosti.
  5. Jer kad sam u srednjoj školi pokazivao guzicu pred murijom rekli su da je to vandalizam i remećenje javnog reda i mira, a ne umjetnost. A kad je Pero Gotovac šetao k**** po Zagrebu dio medija bi zgutao to paradno hodanje kao umjetnost i odaslanu poruku.
  6. Jer su ljudi koji se režu da bi pili svoju krv ili autovampiri ili Satan Panonski ili idioti ili pacijenti s dijagnozom ili GG Allin ili Iggy Pop ili… ili…
  7. Jer su ljudi koji ubijaju životinje pa makar i perad i piju im krv destruktivni bezimenci nevrijedni spomena osim u luku koji ih ne imenuje.
  8. Zato jer ako je samo namjera bitna, onda već stoljećima namjeravam dokazati kako je život performans, onda je moje golo tijelo nužna potreba kreveta Jennifer Aniston.
  9. Zato jer je ova redaljka također performans, kao što je i čitateljska reakcija da je to što su pročitali o performansu ortodoksna glupost u kojoj oni griješe, a performer ne.
  10. Samoubojstvo je također performans.

Naime, ako ćemo kroz dedukciju nekog teorijskog frazema, teoretičari bauljaju oko koncentracije jedinstvenog stava štono bi performans trebao biti. Ali, recimo, da je oblik konceptualne umjetnosti koji u svojoj srži pomiruje elemente kazališta, plesa, pantomime, glazbe i cirkusa na način da pritom dolaze do izražaja elementi poput: vrijeme, prostor, tijelo umjetnika, dramaturgija.

Performans korijene vuče iz šezdesetih godina prošlog stoljeća i vezanje uz termine body arta, happeninga i određene vrste alter kazališta. Uglavnom, sve to nešto subverzivno i društveno kontekstualizirano ako globalno povezujete s konceptom ili radom imena poput Marine Abramovič, Yvesa Kleina, Alana Kaprowa, Josepha Beuysa, a na tuzemnim prostorima nekad Toma Gotovca, Vlaste Delimar, danas Siniše Labrovića, sve do recentnog dvojca koji se grle.

Pop Cooltura: Slučaj Konstrakta – umjetnica mora biti bolesna, plastična i luda

Pronaći smisao u kontekstu performansa uvijek je vrlo individualno i zapravo legitimno svačije mišljenje. Svi su u pravu i nitko nije. Od onih oduševljenih ingenijalnošću ideja konceptualaca i performera do onih koji zijevnu i pronađu svojih desetak razloga zašto im je performans prije potreba za egzibicionizmom nego potrebom za odašiljanjem kreativne, referentne i uzbudljive artističke poruke.

Labrovićev projekt sa Stadom.org kada je napravio reality show s ovcama bio je sjajan komentar tadašnje big brotherovske paradigme kako su reality showovi budućnost televizije. Gotovčevo voljenje Zagreba kad je smokić zabijao u asfalt glavnog grada bio je ha ha he he moment. Razni drugi post festum hommagei Gotovcu ili reference na njegove golotinje kao subverzivno slanje poruke društvu koje kontroverznim doživljava i nakurnjake Leta 3 ili virenje ruže s trnjem iz dupeta istih alter rock subverzivaca, nekako je teško prihvatiti osobito subliminalnim.

Karikiranje kao legitiman način gledanja na stvari

Ako nešto ne volim onda su to licemjeri, deklaratorni i načelni demokrati koji uvažavaju tuđe mišljenje samo dotle dok se ono ne kosi s njihovim. Jer ako povici kontra suprotnog mišljenja dolaze od strane takvih onda ih smatram komplimentima. Biti trnom u dupetu, oku i drugim organima takvima mi je daleko draža situacija nego im se umiljavati i tepati kako su “oh so genijalni pri svom nadriuberkužerstvu umjetnosti uključujući ili isključujući performans”. Nadalje je masovno zabavno promatrati kako reagiraju toliko predvidljivo i dosadno sjedajući u kalupe osnove Freudovih teorija i nekih tumačenja bihejviorizma po kojima dobar dio ljudske frustracije i nezadovoljstva okolinom podsvjesno uvijek bude iniciran nedostatkom adekvatnog seksualnog života.

Dakle, štono bi rekla izgubljena srednja klasa, a ka negdašnja radnička, a ka narod koji svaki dan izvodi performanse zvane preživljavanje u ovoj jebadi od države – ne jebu. Isto je fora kako kad karikiraš u “it textu” pa Toma Gotovca namjerno prozoveš Perom i postaviš se iz drugog rakursa nekritičnog oduševljenja i slinjenja nad njegovim umjetničkim i “umjetničkim” bitkom, ljudi dobe zazubice i ne shvate da je karikiranje isto legitiman način gledanja na stvari.

Pop Cooltura: Ljudska glupost, idiotizam, netolerancija i limitiranost je neuništiva

Nema tabua. Ne postoji nikakav problem kada te smatraju glupanom, nekulturnim, nevrijednim mišljenja, nepismenim idiotom i sličnim epitetima jer te naprosto ne zanima reakcija bez argumenata i reakcija komunikativno isključivih ili limitiranih ljudi. Volio bih da su ljudi generalno privatno zadovoljniji i egzistencijalistički smireniji pa da se bave bitnijim stvarima nego reagiranjima na kolumnističke natpise jednog manje ili više zabavnog lika, kako kome.

A osim spomenutih performansa i umjetničkih instalacija postoji jedan kojem se najiskrenije divim, a izvodi ga svakodnevno oko 3 milijuna ljudi u Republici Hrvatskoj, a zove se “Preživljavanje države Rvacke”. To je ono kad od mirovina i prosječnih plača pokušavaš sklepati svoj život od prvog do prvog. Divio sam se performasnu koji često izvodi murija kad pretvaraju ono amerikanizirano “to serve and protect” na naš jezik i prilike. I liječnici kirurzi kad performiraju spašavanja nečijih života. I djeca u vrtiću kad performiraju dvorce od lego ili nelego kockica. I sudovi kad oslobađaju višestruke zlostavljače i nasilnike. Tim se performansima divim. I cijenim ih svakog ponaosob od njih, ali je uzorak toliki da autore ne uspiješ pohvatat poimence.

Dotad, jedno slatko malo muško grljenje, doista ne bi trebalo predstavljati nikakav problem u središtu glavnoga grada. Tristo kilometara jugozapadnije ili dvjestopedeset sjevernozapadnije ili stopedeset južnoistočnije isti čin mogao je proći neprimijećen ili kamenovan.

Onda ne bi pričali o umjetnosti nego zločinu nad umjetnicima. Ako se razumijemo.

A, nažalost, razumijemo se. I predobro se razumijemo.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime