Postoje ti neki bendovi koji su ti činili dobar dio važnog soundtracka života. Nema zašto, ima zato. Nema objašnjenja, ima osjećanja. I ništa, ali baš ništa s njima nije moglo nikad biti racionalno. Kao i svaka ljubav, imali ste faze. Od prvog nekuženja zašto onaj Frank Black toliko vrišti, preko instant pokoravanja kad ste shvatili što vrišti i udaraca srca glasnije od zvuka zvona u podne s gričkih topova, znojenja dlanova i rumenila u licu kad ste shvatili da je to vaš vrisak zapravo. Pa zamjeranja kako nisu u svakom trenu uvijek tu za vas s najgenijalnijim odgovorima na sve vaše muke, propitivanja, čuđenja kad ste trebali zagrljaj nekog utješnijeg od okoline. Pa biste odlazili. Pa biste se vraćali. Pa ih ne biste kužili. Pa biste ih u potpunosti shvaćali. Pa biste stali sa strane i čekali.
View this post on Instagram
Etiketa “najstudentskijeg benda svih vremena”
Ali konstanta je bila ljubav. Ona krvožilna. Pumpajuća. Heartbeatna. Nezamjenjiva. Ona zbog koje im se uvijek i bespogovorno dajete. Na dlanu. Na. Evo ti. Sve. Tu sam. Radi s tim što hoćeš. I onda naprave. Da se osjećate jako posebno. Lijepo. Svjetski u vašem malom zajedničkom svijetu. Naježeni i rasplakani, raspadnuti i prokuženi do srži.
Od srednjoškolskih soba na kojima nije bilo njihovih postera, preko črčkanja po bilježnicama nickhornbyjevskih top 5 njavažnijih albuma, pjesama, koncerata, filmova, osjećaja života. Nekako se uvijek našlo mjesta za Pixies iz rane faze. One kad su citirali Bunuela vražjeg “Andaluzijskog psa” i žiletama rezanja zjenica. Bilo te strah moći tih slika. Istidobno, oduševljavale su. Etiketa “najstudentskijeg benda svih vremena” za četvorku iz U Mass-a nikad im nije omela divotu. Ništa njihovog faktografskog nikad nije bilo važno.
Kao klinac navučen na lojalnost nikako nisam mogao probaviti odlazak Kim Deal koja vas je zaslijepila osmijehom. Ni njezin drugi povratak nije bio uvjerljiv, a toliko je i trajao. Zamjene su koliko god imali respekta uvijek ostale samo zamjene, zvale se Kim, Paz ili kako god drugačije. Poslije tog zamjeranja, dogodit će se Fight Club moment i “Where Is My Mind” će otići na vrh ne samo nebodera, nego i najljepše korištene glazbe na filmu ikad. I tako godinama. Dekadama. Pratite ih i dajete im. Vraćaju.
Bend koji se lako zavlači pod kožu
Bio sam prebalav za vidjeti ih u Kulušiću s kraja osamdesetih kad je Kim Deal šarmirala pogledom i glasom dupkom puni kultni zagrebački klub, a sve one naknade na reunion koncertima na Šalati i na Križankama bile su daleko blijeđi doživljaji i samo hvatanje prisutnosti nečega što ti je život značilo. Sve do ukazanja na INMusicu Festivalu prije nekoliko godina kada je opet postalo nevjerojatno kako se taj bend lako zavlači pod kožu, kako ga lako svojataš kad prođu sve studentske epizode kada su te svako toliko razvalili postajući najdraži bend za cijeli život.
Jedna je Riječanka Ena poratnih devedesetih na ušima nosila sluške i slušala Pixies tog dana kad smo se sreli u busu. Stavila bi slušalice, prislonila lice na autobusno staklo od centra do Škurinja. Stajao sam na busnoj stanici s vrećicama punim voća i kretao doma. I onda onaj udar munje i groma. Pogled. Skužio nešto predivno kako sjedi i gleda kroz staklo. I to je to. Zanijemiš. Zamuckuješ. Zacrveniš. Samo čekaš hoće li uzvratiti pogled. I uživaš u tim plavim očima i pjegicama na nosu i nekoj proljetnoj jednodjeljnoj haljini s čudnim uzorcima. I crnoj kosi. I skužiš da si ulovljen blizu onih rupica oko usana kad se nasmije. Devet mjeseci ljubavi kakvu ne opisuješ niti objašnjavaš. Sa soundtrackom Wave Of Mutilation.
Samo rijetke pjesme ostavljaju modrice na koži
Onda je nestala. U Italiji. Ostala je oproštajna poruka u kojoj je pisalo što obično piše kad ljudi nestaju. S puno čežnje, tuge i odluke. Još ponekad znam napisati pismo. Rukom. Kovertirati ga. I ostaviti negdje po ladicama. Koma je kako se ne znam nositi s rastancima i kako se lako vezati, a teško odvezati od ljudi i sjećanja. I ono kad kažu kako vrijeme polizne sve rane. Ne događa se. A nove ljubavi i simpatije kad ispadnu ništavilom je samo zarežu još dublje. I još kažu da je vrijeme na tvojoj strani.
I da postoji The Ona koja samo dođe, uzme te za ruku i odvede i da je sve jasno. I da se ništa puno ne priča i ne objašnjava nego da sve stane u the pogled. I osmijeh. I da nema više rastanaka i razočarenja i fejka i poza i poraza i minus statistika. Znala bi govoriti da ima tako puno ljubavnih pjesama na svijetu, ali samo rijetke ostavljaju modrice na koži. Kad bi htjela samo jednom opisati kako se osjećaš kad zavoliš prvi puta onako stvarno najstvarnije, ne bi ništa govorila već pustila da “Gigantic” odradi govorni aparat umjesto osjećaja. Ene već dugo nema.
Danas hodam Rijekom po istim mjestima kamo smo se nekad sretali i voljeli. Umotana u polurasvjete čini se najhladnijim i najtoplijim gradom na svijetu. Tisuće ljudi, a nigdje lica. U tom nekom kafkijanskom feelingu grada iz jednog kafića čuje se “uuuuuu stop”. I počne uvod akustične gitare. Stanem ispred, dovoljno je glasno iz zvučnika. I odjednom otapanje. U tih nekoliko taktova odvrtilo se zadnjih petnaestak godina. Kako neki ljudi ostave prazninu koju nikad ne popuniš. Sve dok te pjesma poput ove uzme za ruku i vrati stvari na svoje mjesto. Svaki takt po jedan korak. Tamo s lijeve strane pluća. Vječna je. Kao i ljudi koji su se zatvorili u nju.
Sve je otišlo u vražju negativnu selekciju
Te iste Pixiese su Bowie, Cobain i stotine važnih navodili kao utjecaje i likove čiji je zvuk utjecao na razvoj njihova kunsta. Posluhnete li bas linije Nirvane čut ćete bas linije Pixiesa, posluhnete li kameleona Davida, ne bi bez vraga obradio “Cactus” Pixiesa, a Pixies pak ne bi tako rijetko lijepo uzeli The Jesus & Mary Chain “Head On” ne bi li je učinili svojom.
Sve je otišlo u vražju negativnu selekciju. Nekad je kod uletavanja curama vrijedilo: “Hej, slušaš Pixies, REM, Chemical Brothers, Beastie Boys?“ Ako je odgovor potvrdan, zakon you`re in. Danas je: “E, slušaš Zaka, Žaka, Tonyja, Šuputicu, Severinu, Jolu, Opću opasnost, Škoru, i slične velikane…” kidaš nalijevo… brzinom svjetlosti. Kao što Pixies reunion albumi (Head Carrier, Beneath the Eyrie, Doggerel) nisu nikad dostajali ni blizu remek djela s kraja osamdesetih i početka devedesetih (Surfer Rosa i EP Comeon Pilgrim, Doolittle), kako nikad niste mogli s njihovim najpopularnijim stvarima poput “Here Comes Your Man”, tako ne prođe jedno jedino slušanje da vas svi ti franckblackovi lirski dalizmi i picassizmi, nadrealizmi i bunuelizmi poput “Bone Machine” ne rastave na dijelove i ne naježe na način kako to čine samo rijetki, a stihovi poput “You are so pretty when you`re unfaithfull to me…” ili “If ManI s 5, Then Devil Is 6, And If the Devil Is 6 then God is 7…” ostaju eho povijesti jedne velike, velike ljubavi.
I nećete propustiti niti jednu jedinu priliku oduševiti se ili razočarati opet stojeći pred njima i slušajući po tisućiti puta kako vas “Gouge Away” dobiva na domaćem terenu i kako svaki ton vraća godinu. I kako su godine minute. I kako je predivno bilo biti dijelom tog mozaika s tim soundtrackom.
“Sleeping on your belly
You break my arms, you spoon my eyes
Been rubbing a bad charm with holy fingers
Gouge away, you can gouge away
Stay all day if you want to…”
Naslovna fotografija: @pixiesofficial