Sport je odavna dio pop kulture i opće kulture. Od prve Olimpijade. Da, one antičke, Grčke. 700 i kusur godina prije nove ere. I od one 1896. A pogotovo kad se izjednače pop i opća. Dobrodošli u 21. stoljeće.
Inercija mozgova prošlog stoljeća nije ga često spominjala u tom kontekstu samo zbog robovanja usahlim i prastarim pećinarskim shvaćanjima po kojima su uz taj termin propuštali samo ‘niže forme’ velikog dvorskog arta od glazbe, pokretnih slika, teatra i eventualno vizualnih umjetnosti. Bullshit.
Kroz koji dan počinje prošlost…
Likovi poput prvih maratonaca, Sergeia Bubke, Carla Lewisa, Michaela Jordana, Michaela Phelpsa, Martine Navratilove, Johna McEnroea, Ivana Lendla, Borisa Beckera, Emersona Fitipaldija, Nickija Laude bili su vrhunaravni umjetnici svoje vrste. Body art. Fast forward u 21. stoljeće, MMA majstori a la Khabib Nurmagomedov, prije zarade velike love Conor McGregor, prije skandala s dopingom Jon Jones. Pa Luka, Čarli, Lovren, Perke, Ronaldo, Messi, sve pop kult ikone jedna do druge. Uzori. Idoli. Simboli vremena. Da je danas živ Prince bi im mogao sklepati neki nastavak Sign O The Times.
S te pozicije kroz koji dan počinje prošlost. Tj. nadoknada dugova nenaplaćenih koroni posljednju godinu i pol života na počeku. Najnevažnija sporedna stvar na svijetu oko koje se vrti fina lova opet će mjesec dana razvaljivati ljetnu sezonu kiselih krastavaca. Uz komentiranje prvog ljeta Maje Tarantino pupoljka i specijaliziranih Instagram objava praćenog uzdahom publikuma kako je plastika izvezla osmijeh i osjećaje koje su mogli prošvercati pod stvarne, repriziranih reprizinih repriza s tuzemnih TV postaja za one optimiste koji još uvijek imaju plazme i te prošlostoljetne navike brčkanja po daljinskim upravljačima, uzdisanja za par jahti s neotkrivenim Bonom, Jay Z-em s Beyonce i Charlize Theron kad usidre oko Hvara i Dubrovnika i povremenih reporta sa snimanja nekih next to be Amazon i HBO filmova i TV serijala.
Realističnije je ono kako nas vide izvana
Stiže Europsko nogometno prvenstvo 2020. Koje se igra 2021., ali se i dalje zove 2020. Nije zezanje, tako funkcionira službeni FIFA nogometni mozak. Četiri milijuna nogometnih izbornika banana split s kroasanom kifle čeka da sudac fućne pa 11 Dalićevih heroja jurnu u kostolom Engleza. I Škote. I Čehe. I ispune očekivanja svih racionalnih tifosa koji su temeljem baš svih utakmica nakon s(p)retnog pohoda u Rusiji shvatili da nisu ni sjena one generacije koju je gladila sreća više nego Ćirine brončane.
Ono što je daleko argumentiranije i realističnije je ono kako nas vide izvana. Primjerice, kako Daily Mail piše o dojmovima naših nekih novih klinaca: “Hrvatska je zapanjila svijet, pa i samu sebe, time što je došla do finala SP-a 2018. To joj je uspjelo brzom i učinkovitom igrom, kojom je otpuhala Argentinu i Englesku te pala na zadnjoj prepreci, u finalu protiv Francuske. Hrvatskoj se na tom turniru sve spojilo; mješavina iskustva, mladih talenata te napadačke agresivnosti. Međutim, nakon trijumfalnog SP-a, je u velikim problemima. Među 26 igrača za Euro samo je sedam startera iz finala SP-a 2018. To je jasan znak da je u tijeku ono što u Hrvatskoj već predugo traje – smjena generacija i rekonstrukcija reprezentacije. To se ogleda i u njenoj igri, koja je puna padova, što su dokazali očajne igre i rezultati u obje Lige nacija, kojima je Hrvatska žestoko vraćena na zemlju s nebeskih visina na kojima je bila u Rusiji.”
Čudo ako prođu prednatjecanje
Dakle, ne trebaš bit sportski strateg niti nuklearno fizički znalac ako zaključiš da će bit čudo ako prođu prednatjecanje u skupini jer igrom, rezultatima, ičim nisu dali povjerenja za bilo kakav novi sportski uspjeh a kamoli ponavljanje onog ruskog highlighta otprije tri godine. Tiha jeza, mila žalost i tako to. No, nacionalni naboj ima nadnacionalne težnje kontrirati racionalnom pa će pod šahovnica emocijama uvijek tinjati nada kako će opet zamaskirati svijet, pardon Europu, u crvene i bijele kockice. Da se opravdaju one turobne navijačke himne i besprizorne pjesmice za antisluhiste i naivce.
Bilo bi lijepo svjedočiti ponavljanju onog sociološkog eksperimenta kad se država pretvori u stadion i sve postane briga broj dva ako 11 junaka pobjeđuje na globalnim natjecanjima. Onda su oni – mi. Svojatamo im pobjede perolako. Nacionalni, ponosni, bitni, najveći, nedodirljivi, dika. Atomski fizičari, Rimci, Eloni Muskovi, doktori nauka i znanosti, ma nema im tko čistit šuze. Ali kad gube, onda su – oni. Luzeri, šeprtlje, preplaćeni platitelji poreza krivim državama, ljudi s kratkim sjećanjima na suđenjima Mamiću i slični.
Neka im. Onaj huk pozitivizma i feelgooda. Isprao bi dosta gorčine korona učinka zadnju godinu i pol. Otkad se prestalo po medijima dnevno brojati mrtve i zaražene od korone, a bolest pred ljeto gospodnje 2021. svelo na ozbiljnost upale pluća (sačuvaj turističku sezonu, ne diži paniku, sve je ok, sve je ok, sve je ok, možda ipak ne postoji), život je u roku dan dva prebačen u onaj preklanjski mod. Noge u moru, ljeto ah, divno nam je, ko to more platit etc đir. Korona what? Kaj je to, mala jača prehlada, opet je taj đir. Do jeseni. Onda opet četvrti val i strah u kosti. Labos živi. Štakori i bacanja komadića mrkve. Ali to je neka druga priča.
Mom će starom najviše faliti Mladen Delić, a meni Drago Ćosić
Država je idućih mjesec dana rezervirana, postaje stadion, a svakodnevica prvenstvo. Ovaj puta Europsko. Dogodine repriza Svjetskog. Četiri milijuna znalaca ima rješenje kako i što treba napraviti da se ode do finala.
Otprilike istim argumentima kojima online parapsiholozi u istom danu skrolaju preko umiranja djece od redbulla, zaboravljanja od strane svojih očeva u autu, sličnih dnevnih tuga s fotkama prvih brćkanja u moru jer život ide dalje i ljeto je počelououououououo i vratilo nam se u grad. Na ovom prvenstvu će mom starom najviše faliti Mladen Delić, a meni Drago Ćosić.
I to je pop kultura ma koliko mi šutjeli o tome.