Nakon apokaliptične satire “Don`t Look Up” otprije dvije godine nije se toliko pričalo i podvajalo, zgražalo ili obespravljalo, zauzimalo mišljenja i pozicioniralo prema nekom filmu, kao prema fiktivnoj biografiji Normae Jeane Baker, famoznije i u narodu svojatane kao Marilyn Monroe, u aktualnom netflixovskom streaming hitu “Blonde”.
Platinaste plavuše koja je uz Jayne Mansfield i slične bujnogrudne ljepotice u brončanom dobu Hollywooda značila blondie prije Debbie Harry. Utirala puteve duplericama Playboya, Hustlera, Starta i sličnih bodycount magazina za urbanu gospodu, kamiondžije i dame.
One djeve za koju se s jednakim žarom govorilo da je ništa do li prodavačice vlastitog tijela, samo se to u okruženju tadašnje meke filmske industrije nije zvalo kurvanjem nego lifestyleom. Ili se narikalo nad tužnom sudbinom slomljene obitelji i raznim patološkim karakternim devijacijama koje je pobrala od nesređenog djetinjstva. Kao što svojataju ustaše i partizane, koronu, rat Putina s Ukrajinom, odumrlu britansku kraljicu, nogometnu reprezentaciju ili zagrebačke vrećice za smeće – tako su zauzeli gard i mišljenje prema dotičnoj seks simboličnoj gospođici. O filmu smo pisali nakon premijere u rubrici filmskih kritika pa nećemo duplati impresije, već se posvetiti percepciji drugog sociološkog fenomena – publike. Mase. Internetskih znalaca i ljudi koji su u doba prije interneta mogli eventualno zvati telefonom u redakcije radio stanica ili kontakt program TV postaja ne bi li izrazili svoj nejaki glas puštajući nezadovoljstvo, srdžbu, bijes ili pohvale u svemir zaborava frekvencija radio valova ili TV signala.
Kritika filma: BLONDE (Andrew Dominik): Intrigantna mitologizacija i eksploatiranje famozne plavuše
Profil na društvenim mrežama = moć
Danas imaju “moć”. Zove se profili na društvenim mrežama. Odakle mogu garnirati kritičnu masu površnosti i dojmova koja u nekoliko stotina, tisuća ili milijuna tragova kumulira statističku težinu nečijoj površnosti, inkompetencije, dojmovima i potrebi za momentom “biti čutim”.
Koja na žalost nije zdrava potreba za kvalitetnom otvorenom komunikacijom i usklađivanjem stavova i mišljenja, već potrebom biti u pravu, pljuvati, diskvalificirati i svađati se sa svim što ne odgovara opisu – mislim kao i ti. Tako je na praktičnom primjeru i “Blonde” postalo dvojako djelo.
Kontroverzno, brutalno, čudovišno, katastrofalno, negledljivo u lijevom kutu ringa. Interesantno, provokativno, hrabro, drugačije, fiktivno, u desnom kutu ringa. Bez ikakvih analogija prema političkom spektru zauzimanja strana. Svi su zauzeli mišljenja. I oni koji su ga gledali, a pogotovo oni koji nisu. Ili jesu prvih 15 minuta. Što im je bilo dovoljno, stručnim magistrima i doktorima online znanosti, za zauzimanje višenamjenskih, višestruko neargumentiranih štrc stavova i dojmouououva.
Kada treba prešutjeti?
Znate kad ih se skupi košnica zgroženih pa stane komentirat kako nisu pogledali do kraja jer im je film smeće. Ni pjesmu ne mogu nit moraju čuti da bi znali da je sranje. Zadnju su knjigu pročitali u osnovnoj kad je lektira bila obavezna. Ali njihove predviđajuće sposobnosti višestruko nadbacuju ikakvu potrebu za znanjem i baratanjem činjenicama. Činjenice su ono što oni misle. Cijelom avenijom hraćkanja samo propuštaju uhvatiti eventualno vlastiti odraz u izlozima jer bi se moguće morali suočiti s činjenicom da nema problema u filmu već njima. Koji su samo površni niškoristi čija je gledateljska kultura negativna nula.
Jer, budimo prizmeni. Sve je ok oko prekidanja filma ako ti se ne sviđa, apsolutno gledateljsko pravo imati svoj prag podražljivosti ukusa i neukusa, ali osnovne pristojnosti pa prešutjet onda o tome što valja ili ne valja u filmu o kojem nemaš ni najosnovnijeg gledateljskog pojma. Bonus kategorija su oni koji donesu zaključak na konto tuđeg mišljenja, poglavito negativnog i obezvrjeđavajućeg. Čuli smo da ne valja. Nećemo trošiti vrijeme. Čuli smo da je smeće. U vrijeme spaljivanja vještica i kamenovanja takva se masa zvala lynch mob, danas su internetski polupismeni ljudi koji tvore cancel culture prilike. Osobito po pitanju seksualnosti i kontroverznih scena filma. Ili bilo koje percpecije djela ako ono ne odgovara njihovom sustavu i kategorizacijama (bez)vrijednosti. Nula kuna za njihovo postojanje, a kamoli mišljenje, no i dalje postoje. I nisu sami.
Interesantno je zapravo kako se izokreće taj teorem apsurdnosti u kako uškopljeno doba živimo kad kamilica film poput “Blonde” može izazvati kontroverze kakve izaziva, zbog scena seksa koje su kakti brutalne. Ne nasjedajte. Nisu uopće. Sve je limunada sa saharinom. Sve. Što danas dobiva predikat + 18 nema veze s vezom.
Detalji filma bez spoiler alerta
Najkonkretnije na odnosnom primjeru, bez spoiler alerta:
01. Scene silovanja Marilyn su snimljene bez otkrivanja ičega, dapače umotane su u grubu, ali vizualno nimalo prljavu estetiku. Uvijek je njena faca krupni plan pa se zamišlja više nego vidi.
02. Scene oralnog sekaxa odurnom Kennedyju je potpuno zakrivena uda. Ništa ne pokazuje eksplicitno osim očajnosti mužjačkog karaktera na poziciji moći kako se to lijepo komuniciralo u našim i globalnim medijima i tretiranju žene kao predmeta ispunjenja njegove velevažne požude. Brutalne scene silovanja su one kod Von Triera ili Noea u “Nepovratnom” kad Monicu Belucci strgaju prije nego im Vinc Cassell rascopa glave. To JE brutalno. Ili u “Love”, također filmu Gaspara Noea.
03. Scene threesome iliti seksa utroje s dvojicom muškaraca su puka estetika i prekrasno i neobično snimljene tj. efektizirane.
04. Scene abortusa iz njene maternice i pozicije pogleda abortiranog djeteta nisu ništa strašnije od svakog ubojstva samo su daleko subliminalnije i kakti pametnije.
05. To je to, nema više. Mlako i nimalo kontroverzno, kamoli brutalno.
No, bitno je da milijuni ostavljača internetskih tragova zadovoljili svoju dnevnu potrebu negativiziranja i online hračkaonice. Relativista one stare yinyangovske o polovicama i omjerima polupunih i polupraznih čaša. S psihološke strane, psiholozi i psihijatri bi svakako našli pokoju dobru u toj potrebi za olakšavanjima koja nisu samo rektalnog i debelocrijevnog tipa. No jeste li se spremni suočiti s činjenicom u kakvom komunikacijom dobu živimo ako je pacijent i van ordinacija psihijatara i psihologa postala standardom. Ono što se i kako se komunicira na dnevnoj bazi tako što se pljuvači realiziraju isključivo ništeći i hračkajući tuđe – bivaju urlikom dobrog dijela i pola kritične mase kojoj se obraćate bilo što kreativno radili. Pisali knjige, skladali pjesme, crtali slike, snimali filmove, etc etc…they got you, oh how finally they got you. Drže vas za jaja i ne puštaju. I kako se osjećaju moćno, oh kako se osjećaju nadmoćno. Publika. Vaša publika. Ta Vaša divna publika.